AN-26 Serbian Air Force 138.tae "RODE" © dimitrijeostojic.com

An-26: Tihi heroj

Krajem prošle godine na batajničku pistu su sletela dva nova, moderna, srednja taktička transportna aviona Airbus C295MW. Ovo je trebao biti članak sa fotografijama novog aviona, ali propratni tekst nije mogao početi bez priče o Antonovu An-26, transporteru koji je u službi još malo pa pola veka. Pišući red za redom počeo sam da shvatam da mi je jako teško da prestanem da pišem o An-u i prebacim se na novi C295, to je trenutak spoznaje da je ova legendarna ptica blago zapostavljena među mojim fotografijama i da to nikako ne sme tako da ostane. Zato je ovo tema o njemu, ili njoj, Antonovu ili Anuški, kako vam više leži.

AN-26 Serbian Air Force 138.tae "RODE"

Avioni An-26 ili T-70, kako se vode u našoj evidenciji, su od njihovog inicijalnog pristizanja ‘76 pa do raspada SFRJ bili u sastavu 677. i 679. transportne avijacijske eskadrile (trae), koje su bile bazirane na aerodromima Niš i Pleso, respektivno. Nakon prebaziranja sa aerodroma Pleso na aerodrom Batajnica (1991. godine), avioni 679. kratko lete u staroj jedinici i uskoro prelaze u sastav  675. trae. Tokom 1997. godined dolazi do promene formacije, 675. eskadrila se rasformira i svi avioni An-26 prelaze u sastav 677. eskadrile,  koja biva prebazirana na Batajnicu, dok deo eskadrile nastavlja operacije sa niškog aerodroma (jedno avijacijsko odeljenje). Nastankom Vojske Srbije i formiranjem  204. vazduhoplovne brigade ViPVO, preostali Anovi ulaze u sastav novoformirane 138. trae. Ova eskadrila je direktan naslednik 677.trae i svih prethodnika, a od pre nekoliko godina  je poznata i pod imenom „Rode”.

000014AED1600P

Formacija od tri Antonova 26 iz sastava 677. transportne avijacijske eskadrile u niskom preletu toko aeromitinga „Batajnica ’98“. Jedna od mojih prvih fotgorafija An-26. Tada nisam imao tele objektive, zapravo nisam imao ništa, samo jedan pozajmljeni foto-aparat sa objektivom 50mm i 3 rolne negativa. Za početak to je bilo dovoljno, mogao sam da napravim pristojne fotografije aviona na zemlji, ali i to je bilo nešto za promenu.

IMG_6117-364-20200612-ED1600P

AN-26 Serbian Air Force 138.tae "RODE" © dimitrijeostojic.comDrugi remontovani An-26 (71364) tokom nastupa na međunarodnom aeromitingu „Batajnica 2009“. Samo par meseci ranije ovaj avion se vratio sa remonta iz Rusije i modernizacije iz Ukrajine.

F1020027ED1600P

Avion br. 71379, pretrpeo je značajna oštećenja tokom bombardovanja 1999. Velikim naporom ljudi iz eskadrile i VZ „Moma Stanojlović“ avion je vraćen u letno stanje i leteo sve do isteka resursa.
Batajnica 2003. godina.

Od formiranja novih „Roda” 2006. godine pa do jeseni 2023. godine i pristizanja novih aviona Airbus C295, okosnicu transportne avijacije RV-a činila su dva operativna Antonova An-26 (evidencijski brojevi 71364 i 71386). Ova dva aviona, kao i još 13 istog tipa (ukupno 15), nabavljeni su u doba SFRJ 70-ih godina, dok je najmlađi primerak (386 – koji inače još uvek leti) isporučen krajem 1984. godine. Sve letelice je nasledila SR Juglasvija, ali znatno manji broj je dočekao 2006. godinu i prelazak u vlasništvo oružanih snaga Republike Srbije. Tri Antonova su stradala tokom NATO agresije na zemlji, dva su prodata Kongu, jedan otpisan nakon udesa na aerodromu Surčin, tako da je samo 8 letelica dočekalo formiranje ViPVO Vojske Srbije. U narednim godinama transportna avijacija nastavila je dalje da se rasipa, dva aviona su prodata, dok su ostali izlazili iz resursa i samim tim bivali prizemljeni. U toku 2006. bilo je sasvim jasno da je ViPVO Vojske Srbije bilo u ozbiljnom problemu, Antonove nije bilo moguće remontovati kod nas, te je doneta odluka o remontu pet aviona MiG-29, dva helikoptera Mi-17 i dva An-26 u Rusiji. Od preostalih šest An-26, za remont su odabrani avioni broj 71364 i 71386, dok su 71362, 71371, 71379 i 71382 ostali prizemljeni i do danas se nalaze na batajničkom groblju aviona.

Tokom 2008. godine su oba aviona poslata u Rusiju na remont, prvo 71386 koji se sredinom 2008. već vratio u jedinicu, a zatim 71364 aprila naredne godine. Osnovni remont je izvršen u Rusiji (412. remontni zavod u Rostovu na Donu), a ugradnja nove avionike (modernizacija) u Ukrajini. Tom prilikom je ugrađen novi GPS sistem za navigacija,  EGPWS, TCAS, novi višenamenski prikazivač, nova radio-komunikaciona oprema i još neke stvari, što je efektivno učinilo vremešne Antonove znatno upotrebljivijim i bezbednijim za letenje, a ispunjavanje ICAO normi im je umogućilo učestvovanje u redovnom međunarodnom vazdušnom saobraćaju. Letelice su nakon remonta dobile i novu šemu bojenja, stara trobojna kamuflažna šema iz doba JNA zamenjena je modernijom jednobojnom svetlo-sivom (RAL7001).

AN-26 Serbian Air Force 138.tae "RODE" © dimitrijeostojic.com

U vazduhu sa posadom aviona broj 71386.
Postoje izvesne razlike između remontovanih aviona 386 i 364. Deo opreme za modernizaciju najmlađeg An-26 (71386) nabavljen je još pre remonta, tokom 2004. godine, sa idejom da se ugradi kod nas. Pokazalo se da je posao prezahtevan i da je ipak bolje da se sačeka remont. Drugi remontovani avion, broj 71364 je dobio vrlo sličnu, ali i nešto noviju opremu, uključujući i potpuno novi meteo radar radar Bendix-King RDR-2000. U centralnom delu ove fotografije primećuje se višenamenski kolor prikazivač Kontur MFI А813-0409  koji je dodat nakon remonta.

AN-26 Serbian Air Force 138.tae "RODE" © dimitrijeostojic.com

Poletanje An-26 sa aerodroma Batajnica, januar 2009. godine.

IMG_7422-ENR-361-20061115-ED1600P
An-26 (71364) iznad Batajnice, sa otvorenom rampom, spreman za iskakanje padobranaca sa male visine. Vojska Srbije je zvanično formirana 8. juna 2006. godine, nakon raspada državne zajednice Srbije i Crne Gore. U kratkom periodu tokom 2006/2007 Anovi (kao i još neke letelice) su nosili privremen oznake novog vazduhoplovstva. Nova zastava i rondele sa zamenjenim redosledom boja su prefarbene preko starih koje datiraju iz perioda SR Jugoslavije.

AN-26 Serbian Air Force 138.tae "RODE" © dimitrijeostojic.com

An-26 71364 sa novim oznakama Vazduhoplovstva i protivvazduhoplovne odbrane Vojske Srbije. Na repu aviona se vidi oznaka Vazduhoplovnog zavoda „Moma Stanojlović“, koja je karakteristična za sve avione remontovane u ovoj ustanovi. Jugoslavija je ovladala remontom ove kompleksne letelice tokom 80-ih godina prošlog veka i bila u stanju da remontuje Antonove sve do rata 1999. godine. Nakon fizičkog uništenja remontnog zavoda od strane NATO bombi, usledile su i godine rasipanja i odlaska u penziju kvalitetnih stručnjaka, pa je ponovno pokretanje remonta na domaćoj teritorije postalo nezamislivo. Treba biti realan i reći da je remont An-26 bio dosta veliki zalogaj i za nekadašnju SFRJ. Proces remonta jednog aviona je trajao i do 10 puta duže nego u Rusiji ili Ukrajini, a nakon toga sledio je dugačak proces uvođenja sveže remontavnog aviona u redovne operacije. Ova fotografija je nastala na vojnom delu niškog aerodroma septembra 2007. godine, tokom zajedničke vežbe 63. padobranskog bataljona Vojske Srbije i Nacionalne garde Ohaja.

AN-26 Serbian Air Force 138.tae "RODE" © dimitrijeostojic.com

Oštro penjanje u zaokretu.

AN-26 Serbian Air Force 138.tae "RODE" © dimitrijeostojic.com

Pozicija navigatora koja se nalazi iza kokpita u liniji sa prozorom kapljastog oblika (blister) koji se nalazi sa leve strane prednjeg dela trupa. Manje je poznato da transporter An-26 u sekundarnoj ulozi može da posluži i kao bombarder. Naime, na avion je moguće postaviti četiri bombonosača koji mogu da ponesu bombe do 500kg težine. Za potrebe nišanjenja koristi se nišan NKPB-7 koji se nalazi kod navigatora, tačnije baš kod blistera, a primarno služi za precizno desantiranje padobranaca ili tereta.

Remont i modernizacija dali su Anovima još 7 godina resursa, ali i novi polet „Rodama“. Nekoliko godina za redom Antonovi su bili letelice sa najvećim naletom u našem RV-u, isto je važilo za njihove posade. Slobodno se može reći da je taj nalet dosta uticao na statističko popravljanje prosečnog naleta na nivou celog RV-a, i prikrivao realno dosta slab nalet pilota lovačke i lovačko-bombarderske avijacije.

Tih godina se puno letelo, od komšiluka i raznih evropskih destinacija , preko standarnih „mirovnjačkih“ letova do Kipar i Liban,  Libije pre sukoba, pa sve do Džibutija u Africi. Zapaženu ulogu imali su 26-ice i nekoliko puta prilikom transportna opreme i ljudstva na poligon „Šabla“ u Bugarskoj, većeg broja međunarodnih vežbi, kao i na nekoliko međunarodnih aeromitinga. Naravno, An-26 je i omiljeno prevozno sredstvo niških padobranaca, pa su i tamo mogli da se vide relativno često. Jedna potpuno sporedna stvar, ali meni jako bitna: bili su nezamenjivi i u domenu fotografije! Dobar deo nezaboravnih kadrova našeg RV-a nastao je upravo sa zadnje rampe An-26 i nije bilo druge letelice u našem RV-u koje je moglo da posluži u ove svrhe. 

MiG-29 Serbian Air Force © dimitrijeostojic.com

Na fotografiji je naš lovac MiG-29, ali da nije An-a i njegove fantastične posade, ne bi bilo ni ovog kadra. Kako što to obično biva, fotograf uvek ima najmanje fotografija sebe, tako je i sa An-om. Sa pozicije otvorene rampe u letu nastalo je mnogo dobrih kadrova letelica našeg RV-a, svih osim samog An-a. Najpoznatija su planska fotografisanja iz 1998., 2008. i 2012. godine. Na žalost nakon 2012. nije bilo sluha za pravljenjem namenskog snimanja vazduh-vazduh iz An-a. Velika šteta jer se u međuvremenu dosta stvari u našem RV-u pomerilo na bolje. Nove letelice, novo naoružanje, puno toga što bi trebalo dokumentovati i iskoristiti za promociju izuzetno deficitarnog poziva vojnog pilota. Sa dolaskom novih aviona (C-295) konačno bar na papiru imamo sredstvo da se ovakva akcija realizuje, ali ostaje pitanje da li imamo volju sistema…

AN-26 Serbian Air Force 138.tae "RODE" © dimitrijeostojic.com

Desant niških padobranaca

AN-26 Serbian Air Force 138.tae "RODE" © dimitrijeostojic.com

Niski prelet 71364 tokom međunarodnog aeromitinga „Batajnica 2012“.

AN-26 Serbian Air Force 138.tae "RODE" © dimitrijeostojic.com

Pogled iz putničkog prostora Antonova An-2TD (ev.  broj 70373) na mlađeg i krupnije rođaka.

Vreme brzo leti, tako je proleteo i međuremontni ciklus i tokom dela 2015. i 2016. godine ratno vazduhoplovstvo je ostalo bez operativnih An-26, samim tim i bez transportne avijacije. Sa blagim zakašnjenjem je usledio još jedan remont aviona sa evidencijskim brojem 71386, koji se završen pred kraj 2016. godine. Remont drugog aviona se nikada nije desio, pa je trasnportna avijacija spala na samo jedan avion. Imati jedan primerak neke letelice nikada nije bilo dobro jer se gubi elementarna redudantnost. U slučaju bilo kakvog kvara, povremenog održavanja ili drugog vida pregleda, ratno vazduhoplovstvo ostaje bez ijedne upotrbljive letelice. U trenutku pisanja ovog teksta poslednji An-26 i dalje leti i verovatno može da ostane u upotrebi još godinu ili dve ako za tim bude bilo potrebe. U 138. eskadrilu su tokom zadnjeg kvartala 2023. godine pristigla dva nova transportna aviona Airbus C295MW koji bi uskoro trebali da potpuno zamene Antonove.

AN-26 Serbian Air Force 138.tae "RODE" © dimitrijeostojic.com

Trajno prizemljeni An-ovi. Pored remonta pomenutih aviona 71386 i 71364, u planu je bio i remont aviona 71371, ali nikada nije realizovan.

AN-26 Serbian Air Force © dimitrijeostojic.com

Rashodovani An-26 br. 71385 snimljen marta 2005. godine. Ovaj avion je 2000. godine sleteo na surčinski aerodrom sa uvučenim stajnim trapom. Stepen oštećenja je bio preveliki za isplativu opravku, ali su krila i vertikalni stabilizator iskorišćeni za popravku aviona ev. br. 71379, koji je oštećen tokom NATO agresije. 

Tokom svojih 50 godina službe An-ovi su postali sinonim za pouzdanost i kvalitet. Rutinski su prevezli mnogo ljudi i tereta širom naše zemlje (u svim njenim formama) i inostranstva, bez i jednog značajnijeg incidenta. Kada su došle one najgore godine i kada je rat zahvatao deo po deo naše bivše zemlje, oni i njihove posade su bili poslednja nada za spas velikog broja civila. Tačne cifre je teško utvrdi, ali svakako se radi o velikom broju ljudi koji su ostavili sve iza sebe i počeli novi život izlaskom iz aviona na batajničku stajanku. Agresiju NATO-a je dočekalo 7 operativnih An-26 i većina ih je tokom samog početka sukoba prebačeno na alternativne lokacije kako bi bili sačuvani od bombardovanja. Ti letovi bili su ogroman podvig, ne baš mali Antonovi su u sred apsolutne vazdušne prevlasti protivnika preleteli na ekstremno malim visinama na aerodrome Bor, Ečka i Trestenik. Ako vam ovi aerodromi nisu poznati, bacite pogled na google mape i shvatićete da se radi o malim sportskim aerodromima koji nisu predviđeni za sletanje ovolikih letelica. Svi avioni koji su preleteli i bili sakriveni su sačuvani. 

Ovim se završava jedna era naše transportne avijacije i počinje nova. Da li će moderni C-295, ili „Kaze“ kako ih neki od nas i dalje nazivaju (od akronima CASA – Construcciones Aeronáuticas SA, španskog proizvođača aviona koji je kasnije postao deo Airbus grupacije), opravdati očekivanje i adekvatno odmeniti fantastične An-26, pokazaće vreme.

AN-26 Serbian Air Force 138.tae "RODE" © dimitrijeostojic.com

AN-26 Serbian Air Force 138.tae "RODE" © dimitrijeostojic.com

Novi Airbus C-295MW i An-26, jedan pored drugog na stajanci vojnog aerdroma Pukovnik-pilot Milenko Pavlović.

Mnoge informacije plasirane u ovom članku su tu zahvaljujući forumu MyCity-Military i nekolicini članova koji su nesebično delili informacije (posebno Dinji) u fenomenalnoj temi o An-26.

Pratite me na Facebooku i Instagramu

Tekst i fotografije Dimitrije Ostojić photo © 2024

Read More

GRANIT23_18_IOS3890-Edit_ED1600P

(English) Granit

Kada aeromitinga nema i prikazi(prikazi)  su dobri. Ovo verovatno misli i većina domaćih vazduhoplovno-vojnih entuzijasta. Zaista, međunarodnog aeromitinga nije bilo baš dugo, pa su svi sa zadovoljstvom dočekali  prikaz sposobnosti Vojske Srbije „Granit 2023“ koji je održan 22. aprila 2023. godine.

Na vojnom aerodromu „Pukovnik-pilot Milenko Pavlović“ u Batajnici se tog dana našlo oko 2300 sredstava borbene tehnike, 60-ak letelica i bilo angažovano gotovo 5.000 ljudi. Impozantna brojka u svakom smislu, iako mi zdrav razum kaže da možda nije najpametnije toliku količinu tehnike smestiti na jedno mesto. Da za vojskom i avijacijom još uvek postoji interesovanje pokazalo je i preko 40.000 posetilaca.

Analizom ovog događaja se bavilo više stručnih portala, pa je suvišno nabrajati novitete, šta se staro i novo moglo videti od tehnike. Verujte, čak i kada bi hteo da ulazim u te detalje, ne bih mogao da budem precizan. Na vojni aerodrom je dovučena besmisleno velika količina tehnike, pa i pored višednevnog snimanja nisam ni mogao ni želeo da se pozabavim detaljima. Umesto toga fokusirao sam se na fotografije i to avijaciju pre svga.

GRANIT23_22_IOS7835_ED1600P

MiG-29 SM, SD i UB  / 101. lae „Vitezovi“

Tema mora da počne sa Vitezovima i njihovim dvorepim mašinama. To su bili moji domaćini, ljudi koji su zajedno sa Ministarstvom Odbrane, Komandom RV-a i 204. vazduhoplovnom brigadom, zaslužni za postojanje ovih kadrova.

Migovi 29 iz sastava 101. lovačke avijacijske eskadrile „Vitezovi“ bili su bitan i jedan od najinteresantnijih segmenta ovog događaja. Sama činjenica da je na nebu bilo deset letelica govori puno toga i šalje jasnu poruku da Vojska Srbije raspolaže sa lovačkom avijacijom koja nije za potcenjivanje. Par Migova (MiG-29 UB i SM) je odradio vrlo efektnu simulaciju bliske vazdušne borbe, dok su ostale letelice učestvovale u defileu sa dve formacije od po 4 aviona. Lepo je bilo videti povećanje broja aviona modernizovanih na MiG-29SM standard, uprkos kompleksnoj geo-političkoj situaciji i njenom uticaju na dinamiku modernizacije. Nadam se da će kadrovi koji slede moći da vam dočaraju bar delić atmosfere, što sa batajničke stajanke, što sa neba.

GRANIT23_18_IOS3054_ED1600P

Mig-29 SM (9.13) i MiG-29UB, poletanje u paru.

GRANIT23_18_IOS1788_ED1600P

GRANIT23_20412A4412-Enhanced-NR_ED1600P

MiG-29 Serbian Air Force 101.lae "Vitezovi" © dimitrijeostojic.com

Formacije Migova i scene iz simulacije bliske vazdušne borbe.

MiG-29 Serbian Air Force 101.lae "Vitezovi" © dimitrijeostojic.com

Ah kakav trenutak…

GRANIT23_20_IOS6217_ED1600P

Jedna od tri  grupe Migova iz 101. eskadrila. Migova spremnih za poletanje je bilo toliko, da nisu mogli svi da stanu u jedan kadar.

GRANIT23_18_IOS2129_ED1600P

MiG-29SM iz sastava „dežurne pare“, to jest dežurnog para lovaca, u toku finalne faze startovanja motora.

MiG-29 Serbian Air Force 101.lae "Vitezovi" © dimitrijeostojic.com

MiG-29 Serbian Air Force 101.lae "Vitezovi" © dimitrijeostojic.com

Mil Mi-35M  / 714. pohe „Senke“

Bez sumnje najopakija silueta u sastavu RViPVO Vojske Srbije. Naravno reč je o helikopterima Mi-35M iz sastava 714. protivoklopne helikopterske eskadrile „Senke“.

GRANIT23_18_IOS3890-Edit_ED1600P

GRANIT23_22_IOS8705_ED1600P

GRANIT23_20412A4688_ED1600P-2

Mi-35 Serbian Air Force 714.pohe "SENKE" © dimitrijeostojic.com

Mi-35 Serbian Air Force 714.pohe "SENKE" © dimitrijeostojic.com

Orao J-22, NJ-22 i NJ-22M1A  / 241. lbae „Tigrovi“

Deset aviona Orao, različitih verzija, uključujući i modernizovanog jednoseda i dvoseda, prebazirani su na batajnički aerodrom zbog ovog događaja. Slično kao i Migovi 29 i Orlovi su imali svoj nastup i prikazali simulaciju bliske vazduhoplovne vazdušne podrške (zajedno sa Super Galebovima), a zatim u dve formacije napravili prelet zajedno sa ostalim letelicama.

Orao J-22 Serbian Air Force 241.lbae Tigrovi © dimitrijeostojic.com

Orlovi J/NJ-22 čekaju signal za poletanje.

Orao J-22 Serbian Air Force 241.lbae Tigrovi © dimitrijeostojic.com

Orao J-22 Serbian Air Force 241.lbae Tigrovi © dimitrijeostojic.com

Modernizovani Orao NJ-22M1A (25531) je leteo sa naoružanjem i to raketom AGM-65B (tačnije trenažnom verzijom TGM-65) i domaćom vođenom raketom vazduh-zemlja VRVZ-200 (koja još uvek nije deo zvaničnog naoružanja ove letelice).

Orao J-22 Serbian Air Force 241.lbae Tigrovi © dimitrijeostojic.com

Orao J-22 Serbian Air Force 241.lbae Tigrovi © dimitrijeostojic.com

Kažem vam, vojnom aerodrom „Pukovnik-pilot Milenko Pavlović“ je bio tesan tih dana. Sve stajanke su bile pune. Scena koja se retko viđa. Posebno je bilo zanimljivo posmatrati poletanje većeg broja letelica u kratkom vremenskom intervalu. Gužva i na nebu i na zamlji.

Orao J-22 Serbian Air Force 241.lbae Tigrovi © dimitrijeostojic.com

Nakon nastupa dva Orla su došla do centralnog dela stajanke gde se nalazila i publika.

Airbus H-215 Super Puma & Kamov Ka-32   / Helikopterska Jedinica MUP-a

Momci koju su „ukrali šou!  Pojavilu su se niotkuda, praktično nenajavljeni, nakon svih ostali, kada se direktan TV  prenos već završio i odradili najefektniji nastup na „Granitu“. Izuzetno energičan program Super Pume pokazao je da najveći i najnoviji helikopter u sastavu HJ MUP-a zapravo vrlo agilna zverka. Posebno je interesantno da je ovaj program odrađen svega nakon 6-7 meseci od prijama prve letelice i sa još uvek skromnim naletom pilota na ovom tipu helikoptera.

GRANIT23_22_IOS8088_ED1600P

Sjajan nastup helikoptera Airbus H215 Super Puma (YU-HHJ), to jest pilota komandanta HJ MUP-a Nenada Nedića. Nadamo se da ćemo ćešće imati prilike da gledamo ovako nešto na našem nebu.

GRANIT23_22_IOS7994_ED1600P

H215 Super Puma Helikopterska Jedinica MUP © dimitrijeostojic.com

Prvi javni nastip vrlo specifičnog helikoptera Kamov Ka-32. Dva ovakva helikoptera su nabavljena pre svega za gašenje požara iz vazduha. Sa svojom ogromnom nosivošču, Kamov je u stanju da ponese i do 5 tona vode. Tokom „Garanita“  Kamov je demonstrirao ono što najbolje ume, a to je gašenje požara. Po reakcijama publike, reklo bi se da ih je ova tačka možda i najviše zainteresovala.

Ka32 Helikopterska Jedinica MUP © dimitrijeostojic.com

Ka-32A11BC (YU-HRS) poseduje i vodeni top koji je u stanju da baca mlaz vode na daljinama do 40 metara. Ova funkcionalnost je izuzetno korisna u situacijama gašenja požara u visokim objektima (soliterima npr.).

Ka32 Helikopterska Jedinica MUP © dimitrijeostojic.com

Podvesni rezervoar vode na Ka-32A11BC može da primi do 4 tone vode. Nekoliko puta više od standardnih podvesnih vedra na drugim helikopterima u sastavu HJ MUP-a.

GRANIT23_22_IOS6573_ED1600P

Možda se pitate zašto tek sada objavljujem ovu temu i fotografije? Prošlo je skoro godinu dana od samog događaja. Neposredno nakon „Granita 23“ desila se najveća tragedija u Srbiji u ovom veku. Pričam o stravičnim događajima u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ i u selima Dubona i Malo Orašje u okolini Mladenovca, koji su u jednom trenutku zavili čitavu Srbiju u crno. Ne samo da smatram da bi bilo neprikladno u tom trenutku baviti se temom vojnog događaja, već u meni nije bilo ni najmanje entuzijazma i želje da završim obradu ogromne količine fotografija koje su nastale tokom priprema i izvođenja ovog događaja. Tek nekoliko meseci kasnije sam ponovo otvorio folder sa fotografijama i nastavio sa radom.

Ovaj događaj sam imao priliku da dokumentujem onako kako želim i kako to treba da se radi. Plod višednevnog napornog rada su fotografije koje su našle svoj put od magazina i internet portala do kalendara. Još važnije, neki zanimljivi trenutci su trajno zabeleženi, što je svakako bitno za istoriju našeg RV-a i same Vojske Srbije.

Fotografije nastale tokom  prikaza sposobnosti Vojske Srbije „Granit 2023“ objavljenu su u magazinu „Odbrana”, naslovnoj strani „Politike”, kalendaru Ministarstva Odbrane za 2024. godinu, kalendaru 101. eskadrile „Vitezovi”, češkom vojnom magazinu ATM, kao i drugim kalendarima, štampanim izdanjima i internet portalima.

Materijala ima i za drugi možda, čak i treći nastavak ovog članka. Ako vam se tema dopada i želite nastavak udarite koji komentar/share/like , pa da nastavim sa odabirom fotografija ;)

Tekst i fotografije Dimitrije Ostojić photo © 2023

Read More

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_449_ED

Velika Rudoka

Da ste pre desetak godina pitali nekog planinara o vrhu Velika Rudoka (2658), verovatno ne bi znao ni na kojoj planini se nalazi. Danas je potpuno drugačija situacija i ime ovog vrha se sve češće pominje. Ovaj šarski vrh je dospeo u fokus nakon pojave informacije da je u pitanju tačka sa najvećom nadmorskom visinom na teritoriji Republike Srbije. Verovatno se pitate, odakle to sad kada smo učili da je to prokletijski vrh Đeravica (2656 mnv.)?

Ne, nije Šara u međuvremenu porasla, niti je u pitanju neko novo otkriće. Velika Rudoka (alb. Maja e Njeriut ili Rudoka e Madhe) je tu oduvek, sa visinom ucrtanom na topografskim kartama još polovinom prošlog veka, ako ne i pre. Međutim, tačna granica Republike Makedonije i Srbije nikada nije bila precizno utvrđena, već je bila predmet određenih sporenja još od perioda FNRJ. Pregovori oko razgraničenja su otpočeli tek krajem devedesetih i konačno su završeni 2001. godine potpisivanjem ugovora između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Makedonije o protezanju i opisu državne granice. Baš tim ugovorom definisano je da se granična linija prostire (između ostalog) preko vrha Velika Rudoka, što je ovaj vrh sa svojih 2658 metara nadmorske visine učinilo i oficijalno najvišom tačkom na teritoriji Republike Srbije.

Bilo je potrebno dvadeset godina da se ovaj podatak ozvaniči, tako da je nakon objave u Statističkom godišnjaku RS iz 2021. godine ovaj podatak oficijalan. Još jedna zanimljivost vezana za ovaj vrh je i njegova visina. Sve ćešće se pominje da je vrh na visini od 2660 metara i da su to podaci dobijeni novim merenjima. U ovom tekstu ću se držati visine od 2658 metara, baš one koja je upisana na vojnoj topografskoj karti (recimo 730-2-1), sve dok ne pročitam relevantan izvor koji govori o novim merenjima (npr. da je merenje izvršilo neko relevantno telo). Svi smo svesni da de iure ovo jeste vrh Srbije, dok de facto Republika Srbija nema kontrolu nad teritorijom Kosmeta, gde se ovaj vrh i nalazi. Ovde stajem sa pravom i politikom, jer kvaliteti Rudoke nisu u visini i granicama, već u prelepom prirodnom ambijentu koji je dugo prolazio „ispod radara“ većine planinara.

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_449_EDPogled na Veliku Rudoku 2658

Velika Rudoka (2658)

Rudoka pripada krajnjim južnim delovima Šar Planine. Nalazi se između vrhova Borislavec (2675) i Golema Vraca (2582), gde se Šara i završava i nastavlja planina  Korab. Vrhom se prostire državna granica, ka zapadu (ka Kosmetu) obronci se spuštaju ka Gori, a na istoku ka Pološkoj (Tetovskoj) kotlini. Između pomenutog Borislaveca i Rudoke nalazi se cirk kojim dominira veliko ledničko jezero – Crno Jezero. Ovaj deo planine je bogat vodom i pored velikog jezera postoji još jedno manje, koje se nalazi na na 200 metara većoj nadmorskoj visini. 

Opčinjen Šarom i željom da obiđem sve njene delove došao je red da se upoznam i sa južnim krajevima ovog spektakularnog masiva. Nekako prirodno Velika Rudoka se nemetnula kao sledeća destinacija za ski-turno uspon, što je grupa bliskih prijatelja sa istom pasijom oduševljeno prihvatila. Nakon sakupljanja informacija i pravljenja plana čekao se samo pravi trenutak. Dugačka snežna sezona 21/22 nam je omogućila da na ovu visoku turu krenemo polovinom aprila i uživamo u blagodetima dugačkom dana.

 Uspon

Uspon na vrh je moguć i sa kosmetske i sa severno makedonske strane. Mi smo se iz praktičnih razloga opredelili za makedonsku. Polazna tačka uspona je Novo Selo, albansko seoce na 1200 metara nadmorske visine, do koga postoji solidan put koji se održava i zimi. Velika Rudoka nije blizu, potrebno je preći put od skoro 14 km i 1500 vertikalnih metara, što zimi i nije baš jednostavno izvesti u jednom danu. Prvi deo uspona od sela, pa sve do Bogovinjske reke vodi širokim kolskim putem sa dosta blagim usponom. Prelaskom potoka dolazimo na obronke Borislaveca, koje je potrebno istočnom stranom zaobići uz postepeno penjanje ka jugo-istočnom grebenu. Nakon izlaska na južne padine Borislaveca ulazimo u prelepi amfiteatar koga formira niz vrhova Rudoka, Ezerski Rid i Borislavec. Odatle ruta vodi direktno ka Crnom Jezeru, strmom i lavinoznom padinom. Ostatak uspona je potpuno logičan, treba pratiti seriju cirkova, koja će nas poput stepenika dovesti do grebena i konačno samog vrha! Zbog distance naš plan je bio da prvog dana stignemo do Crnog Jezera, tu prenoćimo u šatorima, a zatim da sledećeg dana izvršimo uspon na Rudoku i vratimo se nazad sličnim putem do Novog Sela. Ovo je bio plan, a kako je stvarno tekao uspon možete pročitati u opisu fotografija.

Novo Selo, Severna Makedonija

 Novo Selo, planinsko selo gde još uvek može da se oseti duh starih vremena. Sa svojih ~1200 mnv. predstavlja idealno mesto za uspon na obližnji vrh Borislavec.

Most na Bogovinjskoj reci

Mostić na Bogovinjskoj reci. Dobro mesto za pauzu sa izvorom pijaće vode.
Sa kompletnom opremom na leđima, uključujući skije i pancerice, na turu smo krenuli tek popodne. Prva deo uspona je lagan, što se nije moglo reći za naša rančeve. Od ovog mostića prelazi se na obronke Borislaveca, polako se pojavljuje više snega i kreće pravi uspon.

Katun sa pogledom na Titov Vrh

Čobanski katun sa pogledom na Titov Vrh, najvišu tačku Šar Planine (2747).
Sa porastom visine pojavljuju se sve veće snežne celine, da bi konačno na oko 1500 metara procenili da uspon možemo nastaviti na skijama.

Skijasi sa Titovim Vrhom u pozadini

Pretežno jugo-istočna orijentacija padina u kombinaciji sa prolećnim suncem je odradila svoje, pa smo u dosta navrata bili primorani da velike pečate trave prelazimo pešaka, jer ih je bilo lakše preći bez skija nego zaobići.

Pogled na Suvu Goru i Pološku kotlinu.

Pogled na Suvu Goru i Pološku kotlinu.
Stalno skidanje skija utiče i na ritam kretanje, pa se čovek brže zamori. Na svu sreću vreme je bilo fantastično, vidljivost odlična, a tople boje aprilskog sunce dodatno su ulepšale, već prelepe krajolike. U takvim uslovima čovek zaboravi na umor, tako da nam je uspon postao stvarno naporniji tek sa potpunim zalaskom sunca i prestankom te svetlosne hipnoze.

Karun u kome smo prespavali.

Penjući se kroz mrak sa teškim rancem na leđima, po ko zna koji put sam razmišljao o tome kolika je šteta što na našim prostorima ne postoji bolja mreža planinarskih domova i skloništa. U Alpima je drugačije, gotovo za bilo koju turu možete računati na logistiku nekog planinarskog doma. To znači i laganije kretanje, a samim tim i bolji dobačaj. Kod nas je tako kako je, gde ima domova nije preterano interesantno za turno ili zimske uspone, a gde je dobar teren uglavnom nema nikakve logistike. Negde u tim trenutcima unutrašnjeg monologa, krajičkom oko sam primetio tamnu siluetu objekta na padini ispred nas. Odmah smo se uputili tamo i na naše zaprepašćenje našli vrlo pristojan čobanski katun. Nije ga bilo ni na jednoj karti (papirnoj, digitalnoj, bilo kakvoj), ili opisu planinarskih tura, a zasigurno je tu godinama, ako ne i decenijama. Naše otkriće nas je ubrzo navelo na promenu plana. Zašto ne bismo iskoristili komfor katuna, prespavali, ostavili teške stvari i ujutru lagani i brzi izašli na vrh? Prilika je bila suviše dobra da je ne iskoristimo…

Gozba pred spavanje.

Neplanirana gozba u neplaniranom katunu.

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_328_ED

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_410_ED

Krenuli smo ka vrhu sa prvim svetlom. Ako je prethodni zalazak bio lep, ovaj izlazak Sunca je bio spektakularan. Možda sam dosadan, ali meni ovakvi svetlosni uslovi jednostavno pune baterije. Bez pravog GPS treka, put smo tražili prateći konfiguraciju terena, osećaj i iskustvo.

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_466_ED

Konačno pred nama se otvara pravi alpski ambijent. Prelazimo lagano u veliki anfiteatar koga pravi greben koji se pruža od Velike Rudoka, preko Ezerskog Rida, sve do Borislaveca.

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_495_ED

Prelazak na južne padine Borislaveca i traverza ka jezeru.
Zbog lavinoznog terena ova padina nas je najviše brinula još dok smo rutu analizirali na „papiru“. Srećom uslovi su bili solidno dobri, sneg nabijen, no mi smo i dalje ovaj potez prošli uz maksimalan oprez. Sve je toliko bilo tvrdo da smo zapravo najviše brinuli da ne proklizamo i  izgubimo na visini.

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_511_ED

Od Crnog Jezera (~2170 mnv.) ka vrhu teren je pravo alpsko igralište , a pravac kretanja vrlo logičan. Uslovi su nam bili savršeni, sa dobrim snegom i bez jakog vetra.

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_515_ED

Serpentina po serpentina…

Grupa turno skijasa na vrhu Velika Rudoka

Posle nešto preko 4h uspona stigli smo na Veliku Rudoku (2658). Tamo nas je dočekao jedinstveni pogled na ostatak Šare, i vetar koji je obarao sa nogu.

Sar planina panorama

Panoramski pogled sa Velike Rudoke na ostatak masiva Šar Planine. 

KorabNa jugo-istoku dominira moćni Korab. Kada već pominjemo najviše vrhove, vrh ove planine Golemi Korab (Mali i Korabit) 2764  je granični vrh između Albanije i Severne Makedonije, i ujedno najviša tačka obe države.  Pored toga turno uspon na Golemi Korab je nešto što morate da probate ako volite ovaj sport, moja najtoplija preporuka.

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_522_ED

Sa vrha se odlično vidi i Titov Vrh (2747), inače najviša tačka Šar planine. Lako se razlikuje od ostalih vrhova po građevini (kuli) koja se nazire čak i sa velike daljine. Susedni vrh na fotografiji, sa kojim formira sedlo, je Bakardan (2704), dok se između njih, a bliže Titovom Vrhu vidi Vrtop (2555).

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_620_ED

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_826_ED

Spust smo otpočeli strmom padinom direktno sa vrha. U višim delovima sneg je bio tvrđi, ali dosta dobar za skijanje. Budimo realni, nije kao da smo očekivali pršić u aprilu :) Zaokret po zaokret i već smo bili na jezeru. Samo spuštanje nije u potpunosti pratilo našu putanju uspona, a baš od jezera smo napravili jednu veću devijaciju. Umesto da krenemo (onim lavinoznim) obroncima Borislaveca nazad ka grebenu, odlučili smo se da se dolinom spustimo još niže, kako bi produžili skijanje i sam greben presečemo na nižoj nadmorskoj visini. Ispostavilo se da smo uradili odličnu stvar. Prvo, naleteli smo na još jedan katun, koji je na odličnoj poziciji, a deluje čak bolje od onog „našeg“. Naravno, ni njega nema ucrtanog na kartama, a nalazi se na fantastičnoj lokaciji. Drugo, naleteli smo na letnju stazu, koja je realno bila bolja za povratak, i lakše smo izbili ka katunu gde smo prenoćili.

Velika Rudoka u poazdiniPovratak ka grebenu, ovoga puta letnjom stazom. U samom sredini fotografije se nazire krov pomenutog katuna, iznad se jasno vidi plato na kome je Crno Jezero, a velika gromada na levoj strani su obronci Rudoke. 

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_878_ED

Do našeg hata smo stigli po snegu koji se odavno pretvorio u kačamak. Neznanom vlasniku ovog velelepnog objekta smo se odužili tako što smo ostavili zalihe dugotrajne hrane. Nama su teret, a njemu će sigurno koristiti tokom letnjih meseci ;)

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_880_ED

Grebenski potez od Ljubotena  (piramida skroz desno) pa sve do Konjuške i Crnog Vrha
Opet smo na deonici gde su nam skije često na ramenima…

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_902_ED

Visoka temperatura i smanjenje nadmorske visine ne znači nužno i kraj skijanja :) Do konačnog pakovanja skija imali smo nekoliko dobrih padina…

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_937_ED

Titov Vrh (2747), Bakardan (2704) i Mali Turčin (2702).
Iznad nas su bili vrhovi Šare, a ispod nas poslednja skijiva deonica. Nakon nje čekao nas je široki put do Novog Sela, gde se završila i naša avantura. Zapravo završila se u kafini u Skoplju, kako dolikuje ;)

Sve u svemu imali smo jednu vrlo lepu turno akciju za zatvaranje sezone 21/22. Vrlo je izvesno da ćemo se vratiti u ove krajeve i posetiti Borislavec čije padine obečavaju dobro skijanje. U realizaciji ove ture puno nam je pomogla makedonska planinarka i naša prijateljica Irina Dišovska, bez čije logističke pomoći i saveta ova akcija ne bi prošla ovako glatko. Veliko hvala!

Velika Rudoka, Šar Planina, Severna Makedonija, april 2022.

GPS trek našeg uspona, sa ubeleženom tačkom katuna u kome smo prenoćili. Putanja spusta bila je za nijansu drugačija, ali na žalost taj trek nisam snimio.

Napomena!

Priloženi GPS trekovi su postavljeni u svrhu ilustracije putanje kretanja, te ne predstavljaju nužno niti pravi niti bezbedan put. Planinsko okruženje predstavlja potencijalno vrlo opasnu sredinu, a odlike terena umnogome zavise od godišnjeg doba i vremenskih uslova u datom trenutku, te trekove ne čini univerzalno primenjivim. U prirodi morate uvek biti spremni na iznenađenja. Trekove možete koristiti u svrhu analize, pripreme i upoznavanje terena pre vaše ture, ali NIKAKO i kao putanju kojoj možete verovati. S tim u vezi, na svakom pojedincu ostaje da proceni nivo svojih sposobnosti pre nego što se upusti u avanturu i da dobrom pripremom svede rizike na minimum. Uvek imajte broj telefona odgovarajuće spasilačke službe. 

Tekst i fotografije Dimitrije Ostojić photo © 2022

Read More

OSTOJIC_D_IOS8395_ED1600P

Kecsckemet 21

Kecskemet Airshow odavno nosi titulu najzanimljivijeg internacionalnog vazduhoplovnog događaja u našem bližem okruženju. Zapravo, zbog cpecifične Kovid 19 situacije u celom svetu i otkazivanju mnogih aeromitinga, međunarodni aeromiting Kečkemet (Kecskemet International Airshow) je verovatno bio najveći događaj ove vrste u Evropi. Mađarsko RV je pokazalo da može da organizuje aeromiting po svetskim standardima, ali i više od toga, jer je ovo bio punokrvni vojni događaj gde su mađarske oružane snage predstavile i značajnu količinu novog naoružanja koje je nabavljeno ili će biti nabavljeno u sklopu velike modernizacije čitave vojske.

Ovo nije klasična reportaža sa aeromitinga, nema pretereno smisla, jer evo za koji dan će godinu dana od kada se događaj desio (27. i 28. avgust 2021.), te je priča „bajata”. Umesto toga, posmatrajte ovo kao kolekciju zanimljivih kadrova koji žele da ugledaju svetlost interneta :). Dosta toga je preskočeno, pa ako vas zanima šta se sve moglo videti, bacite pogled na ovu reportažu. O Kečkemetu se pisalo i ranije na blogu, pogledajte deljanu reportažu Kečkemet Airshow 2010 .

OSTOJIC_D_IOS8395_ED1600P

Iako je JAS-39C Češkog RV-a izveo sjajan solo program, najfotogeničniji nastup na aeromitingu su imali mađarski Gripeni. Ne zbog samog letenja, koje je uopšte nije bilo akrobatsko, niti posebno zanimljivo, već zbog činjenice da su avioni leteli sa podvesenim naoružanjem. Bez obzira što se radi o školskim bombama i raketama, ovako nešto se retko viđa na aeromitinzima. Iz fotografskog ugla ovo je posebno zanimljivo, jer pruža mogućnost pravljenja kadrova nalik na one koje nastaju tokom redovnih operacija i uvežbavanja, kada uglavnom kamere nisu tu. Prave ljubitelje vojnog vazduhoplovstva ionako više zanimaju ove stvari, nego šareni avioni koji ostavljaju tragove u bojama ;)

OSTOJIC_D_IOS8045_ED1600P

Četiri Gripena iz sastava 59. vazduhoplovne baze letela su sa aktivnim radarski samovođenim raketama AIM-120C (ili trenažnim verzijama CATM-120C), laserski vođenim bombama GBU-12 i samonavođenim raketama zemlja-zemlja tipa AGM-65 G2 i H. Svaki od aviona bio je opremljen i nišanskim kontejnerom Litening, koji malenog Gripena pretvara u vrlo opasnu„multy role” mašinu.

OSTOJIC_D_IOS5003_ED1600P

OSTOJIC_D_IOS6863_ED1600P

OSTOJIC_D_IOS7926_ED1600P

Solo nastup mađarskog Gripena i trenutci izbacivanja IC mamaca.

OSTOJIC_D_IOS7969_ED1600P

OSTOJIC_D_IOS6607_ED1600P

Jedan od dva aviona Airbus A-319 Mađarskog RV. Ovi bivši „civili” se prevashodno koriste za transport trupa u međunarodnim misijama.

OSTOJIC_D_IOS6732_ED1600P

OSTOJIC_D_IOS6644_ED1600P

Još jedna letelica nabavljena u sklopu opsežnog programa modernizacije vojske „Zrínyi 2026” je Dassault Falcon 7X. U pitanju je još jedna izvorno civilna letelica, tačnije prekookenski biznis džet, čija je glavna uloga u mađarskom RV transport važnih ličnosti. 

OSTOJIC_D_DIM2741_ED1600PW-3 Sokol  RV Češke, u solo nastupi i simulaciji SAR akcije.

OSTOJIC_D_DIM2452_ED1600P

 RAF-ov (Royal Air Force) EF2000 Jurofajter Tajfuna (Typhoon). Standardno, moćno i bučno, tipično za Tajfuna.


OSTOJIC_D_DIM2455_ED1600P

OSTOJIC_D_IOS5680_ED1600P-2

Saab AJS-37 Viggen. Restaurirani primerak koji od 2012. često leti po evropskim aeromitinzima. Ako je Tajfun bio bučan, onda je Vigen super bučan. Neverovatna i u svoje vreme tehnološki izuzetno napredna letelica. Lično, kao veliki ljubitelj i Vigena i Drakena sam uživao u njihovoj pojavi i letenju.

OSTOJIC_D_IOS5709_ED1600P

OSTOJIC_D_IOS5749_ED1600P

Saab SK 35C Draken, zajedno uz Vigena deo nastupa „Istorijski let RV Švedske”

OSTOJIC_D_IOS5864_ED1600P

OSTOJIC_D_IOS7396_ED1600P

Češki Mi-171Š i Mi-35 u akciji.

OSTOJIC_D_IOS7234_ED1600P

Rumunski MiG-21 Lancer C u penjanju sa uključenim „forsažom”.

OSTOJIC_D_IOS4763_ED1600P

Brazilski Embraer KC-390 Millenium, verovatno najveća atrakcija ovog događaja. Mađarsko RV je poručilo dva primerka ovog srednjeg transportnog aviona (C-390), i isporuke se očekuju do 2024. godine. Na aeromitingu je nastupala letelica RV Brazila, što se retko viđa na evropskom nebu.

OSTOJIC_D_IOS4789_ED1600P

OSTOJIC_D_DIM2383_ED1600P

OSTOJIC_D_IOS7833_ED1600P

Mil Mi-17 Ratnog vazduhoplovstva Mađarske

OSTOJIC_D_IOS7740_ED1600PTokom prethodnih godina u Rusiji je remontovano 12 helikoptera Mi-24 verzija P i V.  Ratno vazduhoplovstvo Mađarske je remontom Krokodila i nabavkom 20 helikoptera H-145, znatno ojačalo svoju vertikalnu transportno-borbenu komponentu.

OSTOJIC_D_IOS7758_ED1600P

OSTOJIC_D_IOS8352_ED1600P

OSTOJIC_D_IOS5524_ED1600P

Akro-grupa Saudi Hawks sa avionima Hawk Mk.65 Kraljevskog saudijskog ratnog vazduhoplovstvo (Royal Saudi Air Force). Verovatno najbolji akro nastup na Kečkemetu.

OSTOJIC_D_IOS7464_ED1600P

Lasta V-54
Lepo je videti našu letelicu na međunarodnom aeromitingu, makar i u statičkom delu postavke. Ne tako davno naš Orao je dominirao nebom iznad Kečkemeta. Nezaboravni Ricini brisanjci i vratolomije sa ovim ne preterano potentnim avionom se i danas pamte.
Na žalost RViPVO Vojske Srbije kvalitetno ignoriše sve pozive za učešće na inostranim aeromitinzima. Šteta.

OSTOJIC_D_IOS8627_ED1600P

Na posebnom delu aerodroma pripadnici KoV su prikazali dosta tehnike sa kojom Oružane snage Mađarske raspolažu. Svakako je najinteresantniji bio nastup tenkova Lepoard 2 A4 i T-72M1. Mađarska je naručila 44 izuzetno moderna tenka Leopard 2 A7+ od Nemačke, kako bi ojačala i modernizovala svoju prilično malobrojnu i zastarelu tenkovsku komponentu. Stariji tenkovi verzije A4 su isporučeni Mađarskoj kako bi se obezbedila obuka i lakša tranzicija na verziju A7.

OSTOJIC_D_IOS8825_ED1600P

OSTOJIC_D_IOS8734_ED1600P

 

Na kraju, bilo je veliko osveženje prisustvovati ovom događaju. Posle dve godine izolacije od ovakvih događaja, konačno se stvorila prilika da se potpuno uživa u normalnom životu. Aeromiting je uprkos promenjivom vremenu i velikom broju posetilaca bio jako dobro organizovan. Da nije bilo problema sa novinarskom akredacijom, zabrane prodaje piva i nedostatak tradicionalnih mađarskih jela, koja su oduvek bili jedan od simbola ovog događaja, mogao bih da nazovem događaj i fantastično organizovanim  ;)

Tekst i fotografije Dimitrije Ostojić photo © 2021

Read More

OSTOJIC_D_IOS8204_ED1600PCroP

Hot stuff

Toplotni talas koji je jula 2022. harao većim delom Evrope, poznat kao Lucifer, podsetio me je na jedno vrelo prošlogodišnje snimanje. Zanimljiv letački dan u 204. vazduhoplovnoj brigadi, sa svim elementima za super fotke, i atmosferskim prilikama koje su pretile da maksimalno otežaju posao.

OSTOJIC_D_IOS3814_HOT_EDLR1600P

Visoke temperature i fotografisanja na aerodromu nisu baš najsretnija kombinacija. Za sve je kriva toplotna izmaglica, jara, hejz, ili jednostavno vreo vazduh koji nam muti sliku. Suština ovog fenomena je u razlici između temperature površine nekog objekta (betona/piste u našem slučaju) i vazduha koji je uvek nešto hladniji. Isparenje koje se javlja u vidu uzavrelog vazduha izuzetno negativno utiče na kvalitet fotografije. Taj efekat je tokom najtoplijih sati letnjih meseci toliko jak, da je gotovo nemoguće fotografisati sa tele-foto i super tele-foto objektivima, i generalno sa daljina većih od par desetina metara. To su ozbiljna ograničenja, jer se uglavnom upravo radi sa tele-foto objektivima i sa nešto većih daljina, jer nije uvek moguće, niti bezbedno biti pored same piste. Videografima je nešto lakše, jer je jara živa, optički se vidi kretanje vazduha i takvi kadrovi ikao nemaju potpunu oštrinu, ipak jasno dočaravaju atmosferu i imaju neki šmek.
U mom slučaju, uglavnom većina ovakvih kadrova završi u đubretu. Ali ima i izuzetaka. Izuzetak je baš ova teme, gde dobar deo fotografija u normalnim okolnostima ne bi dočekao svetlost dana, ali ovaj tropski talas mi je dao inspiraciju da mahom baš njih odaberem za ovu temu. Primetićete i savršeno oštre kadrove, tu su da upotpune priču i nastali su sa mnogo manjih distanca, gde ovaj efekat nije toliko destruktivan.

OSTOJIC_D_IOS3520_HOT_EDLR1600P

OSTOJIC_D_IOS3528_EDLR1600P

Događaj na kome su nastale ove fotografije je bio poseban sam po sebi. Ne viđa se često 10 Migova 29 na nebu, a još ređe gotovo simultano poletanje ovog broja letelica. Sve se ovo dešavalo tokom vežba Munjeviti udar na kojoj su Migovi iz sastava 101.lae Vitezovi učestvovali u zadacima vazdušne podrške i čuvanja vazdušnog prostora. 

Pored vizuelne komponente koja je ostavljala bez daha, i sva ostala čula imala su šta da osete. Zemlja se tresla, nebo grmelo od buke, a neutralni miris vazduha su zamenila isparenja kerozina. I sve se to dešavalo odjednom. Deset aviona je iz raznih pravaca zauzelo svoje pozicije za uzletanje na obe piste, i za manje od jednog minuta odletelo u pravcu Peštera. Buku motora je ubrzo opet zamenio zvuk zrikavaca, a borbenu atmosferu vratio u idiličnu. I tako do povratka Migova sa zadatka, koji je bio nešto manje dinamičan i pružao nešto više vremena za planiranje kadrova. Zapravo, sad kad gleda, ovi kadrovi su mi simpatični, iako nisu po mojim standardima.

OSTOJIC_D_IOS3154_FASTTM

OSTOJIC_D_IOS3582_HOT_EDLR1600P

OSTOJIC_D_IOS3898_HOT_EDLR1600P

OSTOJIC_D_IOS3870_HOT_EDLR1600P

OSTOJIC_D_IOS3734_EDLR1600P

OSTOJIC_D_IOS3731_EDLR1600P

OSTOJIC_D_IOS3451_HOT_EDLR1600P

OSTOJIC_D_IOS3807_HOT_EDLR1600P

OSTOJIC_D_IOS3828_HOT_EDLR1600P

OSTOJIC_D_IOS3951_HOT_EDLR1600P

OSTOJIC_D_IOS3516_HOT_EDLR1600P

OSTOJIC_D_IOS3754_HOT_EDLR1600P

OSTOJIC_D_IOS3458_HOT_EDLR1600P

OSTOJIC_D_IOS4086_HOT_EDLR1600P

OSTOJIC_D_IOS4099_HOT_EDLR1600P

Eto, na kraju je zloglasni “Lucifer” zaslužan što sam se setio ovih kadrova i podelio ih ;)

Tekst i fotografije Dimitrije Ostojić photo © 2021-2022

Read More

OSTOJIC_D_IOS2722_ED1600P

Grčki lovci nad Severnom Makedonijom

Pomalo nezapaženo je prošla vest da od 9. decembra vazdušni prostor (VaP) Severne Makedonije, ili preciznije njegov gornji sloj, čuva Grčko ratno vazduhoplovstvo. Nakon Albanije, Crne Gore i Slovenije, Severna Makedonija je postala četvrta članica NATO-a iz regiona čiji će VaP kontrolisati neko od savezničkih RV-a. U pitanju su zemlje koje nemaju lovačku komponentu u svojim vazduhoplovstvima. Zbog velikih troškova eksplatacije modernih lovačkih (ili višenamenskih) aviona, u kombinaciji sa relativno malom teritorijom, te zemlje nemaju potrebe, mogućnosti ili ekonomske opravdanosti za kontrolu VaP u sopstvenoj režiji. (више…)

Read More

OSTOJIC_DIMG_7005_EDFX1600P

Spasavanje na gvozdenom putu

Pad

Aleksu je trebala neverovatna snaga i fokus da pored neizdrživog bola nekako izvadi telefon iz unutrašnjeg džepa jakne i pozove Gorsku službu spasavanja. Rekao je šta mu se desilo, u kakvom je stanju i taman kada je počeo da opisuje svoju lokaciju telefon se ugasio. Ostao je potpuno sam na steni via ferate Gornjak, u gustoj magli, teško povređen. Ostalo mu  je samo da se nada da su spasioci čuli njegovu lokaciju pre nego što mu se ugasio telefon.

Via ferate (via ferrata) su izuzetno popularne zadnjih godina. Veliki broj planinara, neretko i turista, upušta se u ovaj vid  vertikalne aktivnosti koji pruža osećaj blizak penjanju uz znatno manje rizika i potrebnog nivoa kondicije. Same via ferate predstavljaju svojevrstan vid staza u steni, nešto poput penjačkog smera (zamišljene linije penjanja stene), samo sa dosta veštačkih pomagala u vidu metalnih sajli, hvatišta ili gazišta, pa čak i lestvica u previsnim ili dužim vertikalnim deonicama. Otud i naziv koji u prevodu doslovce znači gvozdeni put”.  Ferata penjači su svojom opremom (via ferata setom) povezani sa sistemom sajli i to im daje osećaj sigurnosti i mentalno olakšanje. Sigurnost postoji; zato je ova aktivnost i pogodna za šire mase outdoor entuzijasta. Međutim, pod specifičnim okolnostima, na primer ako dođe do pada na vertikalnim deonicama, sile koje trpi oprema su daleko veće od onih koje se normalno javljaju u drugim penjačkim aktivnostima. Upravo te sile mogu da dovedu do ozbiljnih povreda, pa čak i totalnog otkaza opreme. Upravo zato, ljudi koji se inače bave nekom od tehničkih aktivnosti u steni i dobro razumeju termine poput faktora pada, su vrlo često prestravljeni  bezbednošću” na via feratama.

OSTOJIC_DIMG_6531_ED_ED

Aleks je posle nekoliko pokušaja pomeranja noge shvatio da sam neće moći nigde; odmah iznad njega je vertikalna stena sektora XII via ferate – najzahtevnij detalj čitavog uspona, a ispod njega oštar greben i ambis sa svih strana. Za njega je tog subotnjeg jutra krenulo sve naopako, niz nesretnih okolnosti i pogrešnih odluka koje su ga dovele u situaciju gde mu je život itekako ugrožen.

Tog dana na penjanje via ferate trebalo je da krene sa drugarom, ali je ovaj u poslednjem trenutku odustao. Prevelika želja za bekstvom iz grada i odlaskom u prirodu naveli su ga da ipak krene sam u planinarsku avanturu. To je bila prva greška – u planinu, a naročito u stenu se nikada ne ide sam… osim ako nisi jedan drugi Aleks koji se preziva Honold.

Vremenske prilike tog jutra u Gornjačkoj klisuri su bile povoljne samo za ispijanje tople kafe u čvrstom objektu. Ekstremno loša vidljivost, niska temperatura i povremena kiša. Aleks ni ovde nije znao da povuče ručnu” i stane. Jednom je već prošao ovu feratu i smatra da je poznaje, pa zašto ne probati kada je već prevalio toliki put, a vremenske prilike ionako uglavnom nisu idealne. Ovde nastaje druga, verovatno najveća greška – on kreće na uspon po apsolutno nepovoljnim vremenskim uslovima.

Sve je teklo iznenađujuće dobro sve do pred sam kraj uspona. Aleks se brzo penjao i sem čestih pauza za po koji selfi za socijalne mreže, nije ni pravio ozbiljne pauze. Ferati se bližio kraj i do silaska i obavezne pastrmke u obližnjoj kafani Kod Rajka” delilo ga je manje od sat vremena. I onda, nekoliko metara visine iznad početka poslednje i najteže deonice, desna noga je proklizala, Aleks je izgubio balans i odlepio se od stene. Dok je padao, njegov zaštitni set opreme je klizio po sajli sve dok konačno nije došao do velikog klina i stao. U tom trenutku je oprema odradila svoj posao – ogroman dinamički udar na sebe je preuzeo ferata set, gurtna za apsorciju udara je u deliću sekunde počela da se odšiva i umesto penjača primila udar, a Aleks je nastavio da pada još metar, sve dok se gurtna nije potpuno otvorila. Na njegovu nesreću pre nego što mu je oprema u potpunosti ublažila pad, udario je u stenovitu policu koja je bila ispod njega. Urlik od bola se odbijao od litica Gornjačke klisura ali nije imao ko da ga čuje…

Dok je ležeo na vlažnoj i oštroj steni, Aleks je imao vremena da razmišlja o svim svojim pogrešnim koracima. O kretanju bez partnera, o ignorisanju lošeg vremena, o Instagram postovima koji su mu dodatno ispraznili već polu-praznu bateriju mobilnog telefona…

Pretraga

Za to vreme u Beogradu, Kruševcu i Nišu su ekipe spasilaca uveliko pakovale opremu u vozila i bile spremne da krenu ka Gornjaku. Dežurni dispečer GSS-a je ipak primio minimum potrebnih informacija pre nego što se veza prekinula. Nije bila poznata mikro lokacija, ali znalo se da je teško povređen i da je negde u ferati Gornjak”. Tim za helio spasavanje je odmah stavljen u pripravnost, dok su zemaljski” dežurni timovi po lokalnim stanicama obavešteni o događaju i dobili signal za pripremu akcije spasavanja.

Najveća šansa za Aleksa bilo je spasavanje uz pomoć helikoptera, svaka druga spasilačka akcija na tom terenu značila je puno potrošenog vremena na dolazak, pristup povređenom i samu evakuaciju. Iz Helikopterske Jedinice MUP-a ubrzo je stigla poruka da je pri trenutnim meteo uslovima nemoguće bezbedno leteti na takvom terenu. Ova informacija je bila očekivana, pa je u tom trenutku 25 spasilaca, mahom članova prestižnog tehničkog tima za spasavanja iz stena, već jurilo službenim vozilima ka Gornjačkoj klisuri.

Prvi timovi su stigli. Stari, vođa akcije, izlaže okviran plan pretrage i evakuacije, vrši se brza provera tehničke opreme i svako kreće ka svojoj poziciji. Kako će se evakuacija izvršiti biće apsolutno poznato tek kada se Aleks pronađe. Tačno u 10.25 časova, prva ekipa sačinjena od 5 spasilaca krenula je od polaza via ferate prema vrhu, u nadi da će naleteti na povređenog. Kako nije bilo vremena za gubljenje, gotovo istovremeno, još dva tima spasilaca krenula su okolnom stazom ka vrhu i izlazu ferate, kako bi bili spremni za postavljanje spasilačkih instalacija. Još jedan tim je raspakivao opremu i čekao dalje instrukcije.

Samo 40 minuta kasnije, tim za pristup locirao je Aleksa. Bio je bled, povređen i pothlađen, ali vidno srećan kada je iznad sebe ugledao nekoga i čuo reči „Zdravo, ja sam doktor Visuljko iz Gorske službe, došli smo da ti pomognemo”.

Spasavanje

 

OSTOJIC_DIMG_6602_EDFX1600P

Pored velike količine opreme i tereta, spasiocima je trebalo svega 40 minuta da stignu do povređenog. Običnim planinarima, za istu razdaljinu, po lepom vremenu, potrebno je gotovo dva sata. 

OSTOJIC_DIMG_6747_EDFX1600P

„Pakovanje” povređenog u nosila, na eksponiranom grebenu, bio je izazov čak i za iskusne spasioce. Ovo je prvi korak tehničkog spasavanja, koji je nakon smeštanja povređenog u nosila podrazumevao vertikalno izvlačenje do vrha stane. Za to vreme ostali timovi su uveliko postavljali svoje instalacije i spremali sisteme za dalji transport.

OSTOJIC_DIMG_6768_EDFX1600P

OSTOJIC_DIMG_6844_EDFX1600P

Na vrhu, via ferate ekipa za izvalačenje uz pomoć vinča izvlači nosila i pratioce.

OSTOJIC_DIMG_6795_EDFX1600P

Aleks, se posle nekoliko sati prvi put smeje, iako bol još uvek nije prestao.

OSTOJIC_DIMG_6901_EDFX1600P

Trenutak izvlačenja povređenog na vrh, to jest izlaz via ferate.

OSTOJIC_DIMG_6936_EDFX1600P

Zbog kiše i klizavog terena, vođa akcije odlučuje da se povređeni ipak ne spušta strmom stazom pored via ferate, već da se umesto toga nastavi tehničko spasavanje kroz stenu. Zato je bilo neophodno nosila preneti (ovog puta ručno) do Kudelinove tvrđave, gde je sistem za spuštanje niz vertikalnu litucu već bio spreman. 

OSTOJIC_DIMG_7005_EDFX1600P

Vreme prolazi, a meteo uslovi se ne poboljšavaju. Oktobarski dan je kraći, i valja požuriti i spustiti nosila niz vertikalnu stenu visine preko 70 metara po dnevnom svetlu. Za bezbednost Aleksa zadužena su dva pratioca koji se staraju da on bezbedno bude transportovan do podnožja stene. Tamo ga već čeka naredna ekipa…

OSTOJIC_DIMG_7083_EDFX1600P

Mrak je uveliko pao. Poslednja deonica koja vodi kroz gustu listopadnu šumu je daleko više naporna nego što se to očekivalo. U poređenju sa vertikalnim, ovaj horizantalni transport je trebao da bude mačiji kašalj. Blato, klizavo lišće i strm teren primorale su spasioce da tokom cele deonice koriste sisteme za obezbeđenje nosila. Ipak neverovatno uigran tim i savršeni timski rad dali su rezultate. Nešto pre 19 časova nosila su bila na magistralnom putu gde je čekalo vozilo hitne pomoći. Akcija spasavanja je upravo završena.

OSTOJIC_DIMG_7178_EDFX1600P

OSTOJIC_DIMG_7210_EDFX1600P

Kraj

Ovaj Aleks nije stvaran, ova povreda u Gornjaku se nikada nije dogodila. Međutim, mogućnost da se nešto ovako desi je više nego realana. „Aleksine” greške su stvarne, u praksi se GSS stalno sreće sa elementima njegovog ponašanja i postupaka. Zato spasioci Gorske službe uvežbavaju baš ovakve, ekstremno složene situacije. Ova priča je zasnovana na scenariju vežbe spasavanja iz via ferate koju je GSS izveo 16. oktobra 2021. godine. Ovo je samo jedna u nizu vežbi održanih u sklopu projekta pod nazivom  Podizanje kapaciteta Gorske službe spasavanja za traganje i spasavanje u 2021. godini” koji je finansiran od strane Ministarstva Odbrane Republike Srbije.

 

Tekst i fotografije GSS/Dimitrije Ostojić photo © 2021

 

Read More

DIMITRIJEO_IMG_0203_EDLR1600P-2

BOV M16 Miloš

Tokom vežbe Sadejstvo 2020  mogao se videti veliki broj novih borbenih sistema, od kojh je posebnu pažnju privuklo novo višenamensko oklopno vozilo Miloš. Videli smo ga i pre, ali sada ih je konačno bilo u većem broju i to sa prvim domaćim korisnicima – pripadnicima 72. Brigade za specijalne operacije. Jedinstveni ambijent Peštera, vrhunski profesionalci iz 72. i 10 potpuno novih vozila BOV M16 Miloš, bili su idealna prilika da se namenski napravi jedan dobar foto sešn. Kocke su se sklopile i prilika je iskorišćena, a rezultati su pred vama.

(више…)

Read More

IMG_2584A_EDSMP

Durmitor: Šljeme i još neke teme…

Mali uvod, na Durmitoru je od početka pa do kraja januara ove 2021. godine, skoro u kontinuitetu padao sneg. Meštani kažu da dugo nije palo toliko snega u januaru. U međuvremenu su se i granice Srbije i Crne Gore otvorile, a mi smo samo čekali priliku da dođemo na Durmitor i odradimo jednu lepu turno turu. Jedino što nismo očekivali je nagli porast temperature koji je došao sa stabilizacijom vremena početkom februara. Visoka temperatura u kombinacija sa dosta snega je situacija koja može prilično da poremeti planove.

Dolaskom na prevoj Jabuka, zapravo istoimenu planinu koja se nalazi na granici Crne Gore i Srbije, ostvarujemo prvi vizuelni kontakt sa jedinstvenim Durmitorom. Nikada ga pre nisam tako dobro video sa ove lokacije. Prizor obećava dobru avanturu.

Durmitor2500px

Panorama Durmitora sa označenim (meni prepoznatljivim) vrhovima. Fotografija nastala sa prevoja Jabuka, nekih 40ak kilometara od same planine. Uslovi za fotografisanje možda nisu bili najbolji, ali trenutak kada ispred vas pukne Durmitor u punom sjaju vas teraju da napravite ovakav kadar.

Stižemo polako i na Žabljak, a on u najboljem zimskom izdanju. Puno snega, nema vetra, odlična vidljivost i alpski ambijent koji ne može da ne prija. Ali u brdima nije tako mirno. Popodnevna svetlost i snažni vetrovi prave prelepe i dramatične prizore. Posle nekoliko okidanja foto-aparata već sam spokojan, sve da sad odustanem od uspona na koji praktično još nisam ni krenuo, sretan bih se vratio kući. Ovi kadrovi su vredni puta do ovde, sve ostalo je premija. Nastavljamo dalje, idemo ka Lokvicama preko Ivan Dola. Plaše me vetrovi u daljini, možda još više temperatura koja je u plusu celog dana.

IMG_2584A_EDSMP

Igra popodnevnog svetla, vetra i oblaka. Pogled na Minin Bogaz iz pravca Crnog jezera.

Vruć vetar

Nekoliko sati kasnije još uvek nismo stigli do odrdišta. Snežni nameti su napravili neki novi reljef i ozbiljno nam otežali i put i orijentaciju. Po ovoj oluji i mraku teren me podseća više na mesečevu površinu nego na onaj dobro poznati put do Lokvica. Naporno je, ali dok god imam entuzijazma za fotkanjem znam da je sve pod kontrolom i da su uslovi još uvek samo prihvatljivo loši. Udari vetra obaraju sa nogu, pa konstantno tražim balans kako ne bih završio u snegu. Ali ispod brila i kapaljuče je osmeh, srećan sam što sam ovde, to je dovoljno. A vreme? Pa ono i onako nikad nije onakvo kakvo očekujemo. To što nas baca dok se probijamo na skijama je južni vetar. On je najveći neprijatelj nas ljubitelja zimskih aktivnosti i ne volimo ga. Sa druge strane da ovim intezitetom duva sever, ne znam da li bi imali ikakve šanse da nastavimo dalje.

IMG_2678A_EDSMP

IMG_2866A_EDSMP

Dok se probijamo lagano, prisaćem se mog prvog kontakta sa durmitorskom zimom. Na baš ovoj deonici od Žabljaka do Lokvica sam pre skoro dve decenije, tokom zimskog alpinističkog tečaja, zakoračio u svet zimskog visokogorstva i alpinizma. Početak nije bio sjajan, više je ličio na fijasko. Prilično neiskusan i sa rancem od 30+kg u kome je bilo više onogo što mi ne treba nego treba, propadao sam do struka kroz sneg na svakom drugom koraku. Na oko ⅔  puta bio sam toliko iscrpljen da sam ozbiljno razmišljao da odustanem. Ipak nisam, ne ide da odustanem a obuka još praktično nije ni počela. I tako u nekom trenutku pokušavam da se izvučem iz snega u koji sam po stoti put upao, kada pored mene elegantno prolazi čovek na skijama i još ide uzbrdo. Ništa mi tada nije bilo jasno. Jedan od instruktora mi je kasnije objasnio da su to turne (ili turno) skije i kako rade. Pošto sam još tada voleo skijanje znao sam da će nam se se putevi ponovo ukrstiti. To se desilo tek desetak i više godina kasnije kada sam kupio svoj prvi set turno skija, i od tada pa do danas one su moje podrazumevano sredstvo za kretanje po snegu zimi.
Nekako sam na kraju stigao do Lokvica tada i to taman kada je počinjala oluja, baš poput ove sada. Iscrpljen i bled od umora, nakon topljenja snega uvokao sam se u vreću i zaspao u šatoru koga smo jedva postavili od jačine vetra. Agonije se tu naravno nije završila. Tokom noći nam je vetar doslovno polomio šator pa nismo imali ni gde normalno da spavamo. Razmišljam koliko je taj vetar bio hladniji i jači od ovog danas, koliko je ustvari sada super, o tome da verovatno sada i ne bi bio ovde da te 2002. nisam došao na Durmitor i izdržao do kraja…

I sada smo stigli do Lokvica, neuporedivo lakše nego tada. Još 15ak minuta otkopavanja ulaza i bili smo spremni da se raskomotimo u komforu ušuškanog katuna. Svi smo stigli, cela turno ekipa i bonus tri psa. Krenuli su za nama iz Ivan Dola i nisu se odvajali bez obzira na vremesnke uslove. Ima nešto čudno sa tim psima i Durmitorom, kad god ovde krenem u brda, krene i neki pas zamnom, i uglavnom ne odustaje do kraja.

IMG_2978A_EDSMP

Otkopavanje katuna…

Prva svetlost dana govori mi da su šanse da ispunim svoj plan jako tanke. Vetra više nema, ali zato ima oblaka i temperature koja je u plusu. Ideja je bila da tog dana odemo do Velike previje, popnemo se na Veliki Međed (i južni i severni vrh) i spustimo do Kalice i alpinističkog bivaka gde bi i prespavali. Plan za sledeći dan je još ambiciozniji: uspon na Milošev tok strmim kuluarom, prelazak čitavog grebena Šljemena i spust do skijališta Savin kuk.

hdrSpremni za pokret, još da se oblaci malo raziđu i krećemo. Foto: Miloš Borenović

IMG_3034A_EDSMP

Oblačnost se polako razilazi., dovoljno da možemo da krenemo.

IMG_3047A_EDSMP

Jednu manju deonicu na putu ka Velikom ramenu nije bilo moguće proći na skijama.

Put do Velike previje, strmog zida koji razdvaja dolinu Veliku kalicu od Lokvica, vodi preko vrlo lavinoznog terena i to nam je najveća briga. Skoro svi faktori koji povećavaju opasnost od lavina su bili ispunjeni, od količine snega, preko vetrova do temperature. Najgore od svega, celo jutro se od guste magle nije ništa videlo, pa nismo ni mogli da vizuelno osmotrimo teren i vidimo da li je bilo i tragova spontanih lavinskih aktivnosti.  Odlučili smo da ipak krenemo ka previji i da na samom terenu odličimo da li nastavljamo po planu ili se povlačimo. Negde na pola puta, na Velikom ramenu, konačno vidimo Veliku previju. Tu donosim odluku da danas ipak ne idemo dalje. Grupa je prevelika, teren (sneg) dosta opasan, kasno smo krenuli i plus je jedan član ekipa imo ozbiljan peh sa opremom zbog koga smo izgubili dosta vremena. Tu je Međed i biće tu i neki drugi put, nisam bio raspoložen za kockanje. Vratili smo se do Žabljaka, jer iz Lokvica ništa nismo mogli da penjemo, svuda je bila ista situacija. Imamo novi plan, idemo sutra na Šljeme, možda su tamo uslovi bolji.

IMG_3079A_EDSMP

Na ovakvoj strmini dobro uvežbani kick turn puno znači.

IMG_3082A_EDSMP

IMG_3099A_EDSMP

I konačno je pred nama. Velika previja na dohvat ruke. Tako blizu, a tako daleko. Deli nas samo nekoliko stotina visoko lavinoznih metara. Da se ranije razvedrilo, da smo ranije krenuli, da je bilo hladnije, da je … 

IMG_3097A_EDSMP

IMG_3225A_EDSMP

Bandjerna i Zupci, visoko iznad nas.

IMG_3298A_EDSMP

Osvrt sa poslednje tačke odakle se pruža pogled na dolinu Lokvice i okolne vrhove – na pravi planinarski raj. Nakon toga sledi ulazak u šumu i spust do Crnog jezera. Pored Crnog jezera ima i jedna kafana, tačnije fensi restoran, poslužiće za ubijanje tuge.

IMG_3332A_EDSMP

Plivao sam na Crnom jezeru, vozio čamac, šetao oko njega, a sada mogu da kažem da sam ga i prešao na skijama :)

Šljeme

Uspon na Šljeme iz sela Virka je turno klasik Durmitora. Tura koja pruža potpuno uživanje u planini, laku navigaciju i potencijalno fenomenalno skijanje u spustu.

Šljeme je veliki greben koji potpuno dominira južnim delom centralnog masiva Durmitora. Na severnoj strani to je okomita litica, čija krečnjačkaj stena mami alpiniste, dok je južna strana dosta pitomija, naročito u višim delovima. Dominantni vrh na grebenu ne postoji, jer u većem delu visina konstantna uz male varijacije, ali ipak razlikujemo dve bitne tačke: Istočni vrh Šljemena (2445) i Vrh Šljemena (2455). U nastavku grebena se nalazi i vrh Milošev Tok (2426), koji je nešto izdvojeniji, ali može se smatrati istom celinom. Mi smo se odlučili za uspon na Istočni vrh, iako je cela grebenska tura fantastična za turno avanturu (bacite pogled na nestvarna.blog reportažu).

OSTOJIC_DIMG_3372A_EDLR

Iza Sinjevine se pojavljuju prvi zraci sunca i obasjavaju gornje delove Savinog kuka, a mi polako krećemo. Za razliku od jučerašnjeg dana vreme je fantastično, a vidljivost ogromna. Prvi deo uspona od žičare skijališta vodi ski stazom do međustanice, odakle se odvaja na levo pored listopadne šume i polako penje donjem delu grebena i uzvišenju koje je na kartama poznato kao Panalj (1813). Upravo tu izlazimo iz ušuškane zone na vetrometinu grebena. Odatle kreće „lansiranje” jer sledi 600 metara konstantno jakog uspona. Sneg je odličan, tome smo se i nadali. Ove godine je vetar, koji inače često duva „čistom stranom” Šljemena, formirao ogromne snežne strehe duž celog grebena, pa se sve vreme krećemo desetak i više metara ispod snežne linije grebena. Bez veće pauze forsiramo do gornjeg dela grebena, a ubrzo stižemo i na Istočni vrh. Kako smo se popeli, tako je i vetar malo utihnuo i dopustio da uživamo u prelepom pogledu na veliki broj durmitorskih vrhova.

IMG_3389A_EDSMP

Osojne grede, severno orijentisane litice koje se spuštaja sa istočnih delova Šljemena ka skijalištu Savin kuk.

IMG_3412A_EDSMP

Tokom većeg dela uspona sa grebena se pruža odličan pogled na Sedlene grede (2227).

IMG_3449A_EDSMP

Poslednja zaravan pred vrh.

IMG_3452A_EDSMP

Istočni vrh Šljemena (2445)  sa Bobotom i Bezimenim u pozadini.

20210205_115024

Ekipa na vrhu. Foto: Bojan Marić

IMG_3489A_EDSMP

Greben Šljemena od Istočnog vrha dalje ka Miloševom toku. Ogromne snežne strehe predstavljaju veliku opasnost za manje iskusne planinare. Nakon monotonog hodanja po manje-više ravnom grebenu, čovek može da se lako opusti i nesvesno pređe na strehu, a to može biti kobno. Recimo da su u nekim delovima strehe bile i 20 metara bočno od stvarne linije grebena. Sa Šljemena se inače odlično vidi i Kalica, Velika previja, Terzin bogaz, Međed i još puno topološki zanimljivih lokacija koje se nalaze ispod severnog zida, ali samo kada nema streha koje zaklanjaju pogled na „ambis”.

Detlji sa severnih litica Šljemena koje se okomito spuštaju ka Velikoj kalici.

IMG_3516A_EDSMP

Bobotov Kuk (2523 m), vrh Durmitora i prvi sused Bezimeni vrh (2487). Reportažu sa zimskog uspona na Bobata iz 2012. godine možete videti u ovoj temi: Durmitor hot ‘n cold

Povratak sa vrha predstavlja ~900 vertikalnih metara čistog skijaškog zadovoljstva. Vratili smo se „via normale”, kako smo se i  penjali, i bilo je super. Od više prijatelja sam dobio sugestiju da je za spust još atraktivniji Mlječnio do, ali zbog visoke temperature ipak sam odlučio da se vratimo deonicom koju smo upoznali tokom uspona. Sneg je i dalje odlično „držao”, pa smo se brzo sjurili do skijališta, i naravno nazdravili za još jednu uspešnu akciju i prelep dan proveden na planini. One „velike planove” ostavljamo za naredni dolazak na Durmitor, Šljeme je bila više nego dobra utešna nagrada.

OSTOJIC_DIMG_3595A_EDLR

IMG_3646A_EDSMP

IMG_3725A_EDSMP

Trek uspona na Istočni vrh Šljemena

Napomena!

Priloženi GPS trekovi su postavljeni u svrhu ilustracije putanje kretanja, te ne predstavljaju nužno niti pravi niti bezbedan put. Planinsko okruženje predstavlja potencijalno vrlo opasnu sredinu, a odlike terena umnogome zavise od godišnjeg doba i vremenskih uslova u datom trenutku, te trekove ne čini univerzalno primenjivim. U prirodi morate uvek biti spremni na iznenađenja. Trekove možete koristiti u svrhu analize, pripreme i upoznavanje terena pre vaše ture, ali NIKAKO i kao putanju kojoj možete verovati. S tim u vezi, na svakom pojedincu ostaje da proceni nivo svojih sposobnosti pre nego što se upusti u avanturu i da dobrom pripremom svede rizike na minimum. Uvek imajte broj telefona odgovarajuće spasilačke službe. Za teritoriju Republike Srbije to je Gorska služba spasavanja Srbije, koju 24/7 možete kontaktirati putem dežurnog telefona +381 (0)63 466 466.

Tekst i fotografije Dimitrije Ostojić photo © 2021

Read More

101LAE-2017-05-1600P

101. eskadrila: hronologija dobrih kadrova

Pre šest godina pojavio se kalendar koji je potpuno osvežio pomalo dosadnu kalendarsku scenu. Ako pratite ovu tematiku sigurno znate da se radi o kalendaru 101. lovačke avijacijske eskadrile „Vitezovi“. Ovaj štampani artifekt je dobio kultni status među ljubiteljima avijacije, pa su limitirani tiraži uglavnom nestajali preko noći. Ne samo da su Vitezovi pokazali da mogu da naprave produkcijski odličan proizvod, već i nešto čija promotivna vrednost prevazilazi okvire jedinice, pa i samog vida.

Ništa se naravno nije slučajno dešavalo. Mnogo sati je provedeno iza foto-aparta u lovu na prave kadrove, u osmišljanju optimalnog dizajna, u selekciju fotografija i na samom kraju u kontroli štampe. Količina uloženog truda se jednostavno primećuje i zato toliko odskače od svih drugih. Bez preterivanja se može reći da je kalendar „sto prve“ postavio neke nove standarde koje su drugi pokušavali da slede.

Početak nove (2021) godine je možda dobar trenutak da se napravi mala retrospektiva i prikažu sve fotografije čiji sam autor, a koje su objavljene u prethodnim kalendarima.  Neke ste videli, a neke sigurno po prvi put vidite u digitalnom obliku.

(више…)

Read More

DIMITRIJEO_DSC_6004_EDLR1600P

Sadejstvo 2020: I deo

Vežba na Pešteru, četvrti put za Vojsku Srbije, četvrta reportaža na blogu. Ista lokacija, slično vreme, privremeni vojni poligon na najvećoj visoravni Balkana i ujedno geografskom i prirodnom biseru Srbije. Ove godine je na ovom mestu održana vežba Sadejstvo 2020” gde je za razliku od predhodna tri puta prikazana i veća količina novog naoružanja i opreme. Zvanični podaci kažu da je tokom vežbe angažovano oko 2800 pripadnika Vojske Srbije, više od 150 borbenih i neborbenih vozila, kao i oko 40 vazduhoplova.  Sve u svemu sve novo što smo nabavili ili razvili do početka vežbe tamo se moglo i videti. Po mnogo čemu je ovo bio više „prikaz“ tehnike i sposobnosti VS nego prava (smislena) vojna vežba. Bilo kako bilo „Sadejstvo 2020” je bila odlična prilika da se nova tehnika vidi (i proba) u svom prirodnom okruženju. Uz malo teksta i malo više fotografija probaću da dočaram ono što sam video tokom par dana provedenih na hladnom i vetrovitom Pešteru. Pa da krenemo.

(више…)

Read More

Spust sa pogledom na Matterhorn

Ski transverzala između dva švajcarska planinska gradića Arole (Arolla) i Cermata (Zermatt) važi za jednu od posećenijih ruta u peninskim Alpima. Skoro 2200 metara spusta niz glečare sa vrha Tet Blanš (Tête Blanche 3706), tik ispod zapadnih i severnih padina čuvenog Materhorna (Matterhorn 4478) je možda vrhunac ove dvodnevne avanture, ali ne i jedina stvar koja ostaje u pamćenju…

(више…)

Read More

IMG_9649_DIOS_120719_1600

2019: Godina novih helikoptera

Koliki je značaj helikoptera za jednu vojsku najbolje se može videti analizom velikih sukoba u drugoj polovini prošlog veka, poput onih u Vijetnamu i Avganistanu. I jedan i drugi rat su postavili temelje za dalji razvoj helikoptera i doktrinu njihove upotrebe. Ne moramo čak ići toliko daleko, dovoljan je pogled na ovdašnje sukobe u zadnjih četvrt veka i sve će biti jasno. Setimo se krize sa  kiseonikom u banjalučkom porodilištu i hrabrih letova pilota VRS koji su uprkos blokadi uspeli da prevezu neophodne zalihe kiseonika i spreče dalje stradanje beba. Zatim operacije Čapljina, svih hitnih medicinskih evakuacija ranjenika, bezbroj sletanja na heliodrom VMA, svih tih spašenih života. Na kraju setimo se majskih poplava i uloge vojnih i policijskih helikoptera u spasavanju stanovništva. Helikopteri su nekako doživljavali sudbinu vojske u ovoj zemlji, sete ih se samo kada zatrebaju.
Široj javnosti je možda manje poznato, ali u zadnjih 10-ak godina u nekoliko navrata smo praktično ostajali bez transportnih helikoptera, što zbog isteka resursa, što zbog gubitaka ili traljavosti vojnog sistema. Nakon svega toga, ovih dana  na aerodromu „Pukovnik-pilot Milenko Pavlović” imali smo priliku da vidimo 14 (slovima: četrnaest) praktično novih helikoptera. Pre nego što bilo šta kažem reći ću samo: WOW! Hej, pa da mi je neko pre 5-6 godina rekao da ćemo imati 14 novih helikoptera rekao bih mu da nije normalan. Zaista, scena tog tmurnog decembarskog jutra na batajničkom aerodromu je bila pomalo nadrealna. I ne samo da je tokom 2019 isporučeno 12 novih helikoptera (+2 tokom 2016), nego su to i vrhunske mašine svaka u svojoj klasi. Dakle, pomerili smo se sa mrtve tačke i korak koji je napravljen je ogroman. Ostaje samo pitanje da li je redosled nabavki smislen i da li je bilo bolje prvo kompletirati eskadrilu sa helikopterima Mi-17V5, pa onda ući u avanturu sa Mi-35. Zapravo, sada je to manje bitno i treba se fokusirati na pitanje svih pitanja, a to je da li će novi tipovi helikoptera biti pravilno integrisani u sistem Vojske Srbije i da li će piloti konačno imati neki normalan nalet i biti osposobljenosti da u potpunosti koriste mogućnosti letelica. Ako sve ostane po starom sve ove kupovine su besmisleno bačene stotine miliona dolara. Tehnika je nabaljena, sada je red da se fokusiramo na pilote i na izvlačenje maksimuma iz letelica.

IMG_3899_DIOS_120719_1600

Mi-35M

Familija helikoptera Mi-24 je posle rata u Avganistanu jednostavno postala sinonim za borbeni helikopter. Posle siluete američkog Hjuija (UH-1 Huey), silueta Mi-24 je verovatno najprepoznatljiviji oblik borbenog helikoptera. Ovaj hibridni koncept moćnog jurišnika koji poseduje i tovarni prostor ostao je jedinstven do dan danas i poznat kao “desantno-jurišni” helikopter. Sovjeti, to jest sam Mihail Milj, prvi čovek KB Milja, je svojevremeno ovaj koncept nazvao “leteći BMP” (BMP ~ borbeno vozilo pešadije). Upravo taj teretni prostor koji može da ponese do 8 vojnika je najveća prednost i najveća mana ovog helikoptera. Prednost zato što omogućava prenos određenog tereta (do 2400kg) ili tima vojnika uz zadržavanje svih borbenih mogućnosti, a mana jer je čitav helikopter predimenzionisan u odnosu na konkurente, što ga čini nešto manje pokretljivim (ali veoma brzim) i većom metom na nebu. Bilo kako bilo, kroz silne sukobe Mi-24, time i Mi-35M kao njegova poslednja evolucija, se pokazao kao izuzetno žilava platforma koja je u stanju da nanese veliku materijalnu, ali i psihološku štetu protivniku.

IMG_9649_DIOS_120719_1600Helikopter Mi-35 broj 35103. U prvom planu možete videti nevođene rakete S-8, kao i njihov lansere B-8V-20, najčešće korišćeno naoružanje ovih helikoptera u skorašnjim sukobima.

Krokodil” u verziji Mi-35M, kakvog je Vojska Srbije kupila, predstavlja dublju modernizaciju helikoptera Mi-24V, letelicu koja treba da odgovori izazovima modernog bojišta. Glavne konstrukcione razlike u odnosu na prethodika su novi kompozitni rotori (identični kao na Mi-28), skraćena krila i fiksni stajni trap. S druge strane letelica je dobila blago modernizovani kokpit, sa više višenamenskih prikazivača, opto-elektronski sistem za nišanjenje i osmatranje i opciono čitav paket modernih sredstava za zaštitu letelice od IC raketa. Tu je i novo naoružanje, stari četvorocevni mitraljeza Yak-B 12,7mm je zamenjen za ubitačnijim dvocevnim topom Gš-23L, nevođene rakete su sada standardno većeg kalibra 80mm i 122mm, a tu je i opcija kupovine modernijih protiv-oklopnih raketa poput Atake i Vihora. Sve u svemu, Mi-35 je prava topovnjača, iako se pored svog navedenog naoružanja montiraju i bočni strelci sa mitraljezima, ovom helikopteru nema ravnog što se vatrene moći tiče!

Nama (Srbiji) je Mi-24/35 poznata zverka. Dve letelice u verziji Mi-24V koristila je helikopterska jedinica Resora državne bezbednosti (HJ RDB), koja je praktično bila pod kontrolom Jedinice za specijalne operacije (JSO). Helikopteri su nabavljeni ne baš legalnim tokovima i tokom 1998. godine su više puta korišćeni u borbenim dejstvima protiv OVK. Nakon rata i posle pripajanja HJ RDP helikopterskoj jedinici MUP-a, ovi helikopteri prestaju aktivno da lete i konačno 2006. bivaju donirani vojsci, gde polako počinju da propadaju.

ExJSO mi24vJedan od dva ex RDB – JSO helikoptera Mi-24V koji verovatno nikada više neće leteti. Ostaje samo da se nadamo da će jednog dana bar jedan od ova dva helikoptera biti restauriran u stanje iz 1998. godine i da će naći svoje mesto u muzeju vazduhoplovstva.

Zanimljivo je da je još SFRJ imala planove za nabavku ovog helikoptera, ali oni nikada nisu realizovani. Vojska Srbije je nabavila četiri helikoptera, u kompletu sa sledećim naoružanjem: nevođena raketna zrna S-8 sa lanserima B-8V-20, kontejner UPK-23/250 sa topom GŠ-23L i  protiv-oklopne vođene rakete 9M120 Ataka. Nažalost, naše letelice nisu opremljene savremenim sistemom za zaštitu “President-S”, što ih potencijalno čini ekstremno ranjivim od strane savremenih IC samovođenih raketa. Helikopteri će nositi evidencijske brojeve od 35101 do 35104 i biće raspoređeni u 714. protivoklopnu helikoptersku eskadrilu “Senke”, koja je bazirana na aerodromu Lađevci.

IMG_4043_DIOS_120719_1600Piloti 714.pohe „Senke“ eskadrile u čijem će sastavu biti helikopteri Mi-35M. Za „Senke“ ovi helikopteri predstavljaju potpuno novu dimenziju borbenih mogućnosti. 

IMG_3991_DIOS_120719_1600Iako smatram da bi dokazano dobra trobojna maskirna šema bojenja Vojske Srbije daleko bolje „legla“ 35-icama, ne može se reći da ni u ovoj jednobojnoj sivoj sa polu-low-wiz oznakama ne izgledaju moćno.IMG_4067_DIOS_120719_1600Mi-35M evidencijski broj 35101.

IMG_4231_DIOS_120719_16009M120 Ataka, trenutno najsavremenija protiv-oklopna raketa u naoružanju Vojske Srbije, ujedno i glavno oružje Mi-35 za lov na oklopne mete. Mi-35 može da ponese do 8 ovakvih raketa.

IMG_4055_DIOS_120719_1600

IMG_9600_DIOS_120719_1600Pokretna turela sa dokazanim avio-topom GŠ-23L je  još jedna od razlika u odnosu na stare „24-ke“ koje su u tureli imale mitraljeze YakB 12,7mm (osim poslednjih verzija Mi-24VP i VM, kao i P koji je imao fiskni top 30mm). Provereni Gš-23 je dosta ubojitije i bolje rešenje za ovaj tip helikoptera od mitraljeza 12,7mm. Praksa u sukobima je pokazala da jurišni helikopteri intenzivno koriste topove u borbenim dejstvima.

IMG_3774_DIOS_120719_1600

IMG_3927_DIOS_120719_1600

Kokpit modernizovane „Košute“ (od NATO oznake „Hind“) ili „Krokodila“, kako se češće naziva u Rusiji, više podseća na pakete modernizacija starih letelica gde dominira miks starih analognih instrumenata i višenamenskih ekrana, nego na unutrušnjost moderne letelice proizvedene 2019. godine.  Naravno, ovo ne umanjuje kvalitet helikoptera, ali otkriva da se radi o manje radikalnoj modernizaciji kokpita.IMG_3779_DIOS_120719_1600Teretni prostor Mi-35M ostao je isti kao i kod Mi-24. Po ovome je Mi-24/35 jedinstven u svetu, jer pruža mogućnost transporta 2400 kg tereta ili 6 do 8 vojnika. Praksa je međutim pokazala, da se ovaj prostor u realnoj upotrebi retko kad koristio u vazdušno-desantne svrhe, te se Krokodil uglavnom koristio kao jurišni helikopter.

IMG_3794_DIOS_120719_1600General Duško Žarković komandant RV i PVO, pokazuje nove letelice predsedniku Republike Srbije Aleksandru Vučiću, ministru odbrane Aleksandru Vulinu i ostatku vojnog vrha.

IMG_9597_DIOS_120719_1600

IMG_4078_DIOS_120719_1600Mi-35M iz najboljeg ugla.

 IMG_3651_DIOS_120719_1600

Mi-17 V-5

Ako i ima nekih dilema da li su Mi-35M i H-145M pametna kupovina za nas, za Mi-17 V5 takve dileme sigurno ne postoje. To je srednji transportni helikopter bez premca u svetu i najbolji mogući izbor za Vojsku Srbije. Radi se o toliko dobrom i potrebnom helikopteru, da je prava šteta što nemamo bar jednu kompletnu eskadrilu opremljenu ovim letelicama. Svakako smatram da je nabavka ovih helikoptera u većem broju trebala biti apsolutni prioritet u odnosu na nabavke drugih (definitivno manje potrebnih). O Mi-17 i njegovom prethodniku Mi-8 ne treba puno trošiti reči, pa ću samo navesti par detalja vezanih za ove sveže kupljene primerke.

IMG_4189_DIOS_120719_1600Tri novopristigla helikoptera Mi-17V5 (ev brojevi 12493-95) isporučena su sa nevođenim raketnim zrnima 80mm i topovima GŠ-23, najčešće viđanim setom naoružanja za ovaj tip helikoptera. Tu su i zaštitne ploče oko kabinskog prostora i motora, kao i dispanzeri IC mamaca, što sve ukupno čine Mi-17 upotrebljivim za jurišne ili desantno-jurišne zadatke.

Tri primerka koja su na batajnički aerodrom stigli polovinom oktobro 2019. se neznatno razlikuju od prva dva primerka koje smo primili tokom 2016. godine. I ovi helikopteri su proizvedeni u Kaznanjskom helikopterskom zavodu, ali ovog puta dva od tri helikoptera (12494 i 12495) nemaju utovornu rampu, već standardna zadnja vrata koja se mogu demontirati (ista kao na Mi-8). Najverovatniji razlog za ovu odluku je potreba specijalnih jedinica za mogućnošću brzog desanta većeg broja vojnika tehnikom „fast rop” (fast rope). Svi helikopteri su stigli sa naoružanjem i to proverenom kombinacijom nevođenih rakternih zrna S-8 i topova UPK-23/250. Ovo naoružanje uz recimo dodatak mitraljeza na bokovima i zadnjim vratima od Mi-17 pravi opasnu „topovnjaču” (ili gunship što bi rekli amerikanci). S obzirom da se na ovu temu eksperimentisalona sa Mi-8 još u vreme JNA/VJ (91/92), a da je zatim ne tako davna Jugoimport SDPR radio modifikaciju iračkih  „sedamnaestica”, možda možemo očekivati i neke modifikacije naoružanja i na novim letelicama. Novi helikopteri su dobili i oklopne ploče oko kabine i motora, kao i dispanzere IC-mamaca, a moguće je da će isti nivo opreme naknadno  dobiti i prva dva primerka. Svi helikopteri Mi-17V5 se nalaze u sastavu 890. mešovite helikopterske eskadrile „Pegazi” koja je bazirana na aerodromu „Pukovnik-pilot Milenko Pavlović” pokraj Batajnice. Evidencijski brojevi helikoptera su 12491 i 12491 za prva dva, i 12493, 12494 i 12495 za nova tri helikoptera.

IMG_9635_DIOS_120719_1600

IMG_9639_DIOS_120719_1600PRakete S-8KOM u prvom planu

IMG_4196_DIOS_120719_1600PDva primerka Mi-17 V-5 koje je RViPVO Vojske Srbije dobila tokom 2016. godine, takođe će dobiti mogućnost nošenja naoružanja.

IMG_4205_DIOS_120719_1600PSa 96 nevođenih raketa S-8 kalibra 80mm, Mi-17 je u stanju da napravi ozbiljnu „pripremu terena“, iako se rade o prevashodno transportnom helikopteru.

IMG_9633_DIOS_120719_1600PMi-17 opremljen dizalicom (vitlom / vinčem) za spasavanje. Majske poplave 2014. godine su pokazale koliko je bitna transportna helikopterska komponenta i obučen kadar za potrebe treće misije vojske i spasavanja u vandrednim situacijama.

Airbus Helicopters H-145M

Airbus H145M, je verovatno najmodernija letelica u sastavu RViPVO Vojske Srbije. Ovaj helikopter je zadnja reč tehnike, tako da su naši piloti na neki način privilegovani da lete na nečemu što apsolutno ni malo ne zaostaje za svetskim trendovima. Upotrebna vrednost ovog helikoptera je neverovatna. Familija H-135 i H-145 (nekada EC) važi za izuzetno pogodne helikoptere sa traganje i spasavanje, kao i hitan medicinski transport, ali daleko od toga da im je to jedina namena. Vojna verzija H-145M sa paketom opreme H-Force poseduje i dodatnu robusnost kao i vrlo moderan napadno navigacioni sestem, što ovaj helikopter čini vrlo upotrebljivim i u borbenim dejstvima, a posebno je zanimljiv za specijalne operacije. Od pet nabavljenih letelica, dve su opremljene za misije traganja i spasavanja, dok su tri u višenamenskoj konfiguraciji koja može da nosi i naoružanje. Ovih dana otpočela su i ispitivanja domaćeg naoružanja koje će biti integrisano na naše helikoptere. Kako stvari stoje helikopteri H145 će biti u sastavu 119. mešovite helikopterske eskadrile „Zmajevi“, koja je bazirana na niškom aerodromu, a deo je 98. avijacijske brigade. Evidencijski brojevi letelica su 14501 i 14502 za TiS(SAR) helikoptere i 14503, 14504 i 14505 za primerke u borbenoj (ili bolje reći „utility”) konfiguraciji.

IMG_4160_DIOS_120719_1600Jedan od tri „borbena” H-145M. Kutije na skijama su bacači IC mamaca.

IMG_4120_DIOS_120719_1600Kvalitet izrade, bar ono što se može videti golim oko, kvalitet farbanja (savršeno naneta mat boja), apsolutno sve je na nivou iznad onoga što smo navikli da vidimo.

IMG_4155_DIOS_120719_1600

IMG_4119_DIOS_120719_1600

IMG_9613_DIOS_120719_1600Na jednom od helikoptera se mogao videti i FLIR Star Safire 380HDc.

IMG_4124_DIOS_120719_1600

Tekst i fotografije Dimitrije Ostojić © 2019

Read More

IMG_6556-DIOS-1600P

Orlovi sa Morave

Pre 45 godina i koji dan, tačnije 31. oktobra 1974. godine,  poleteo je prvi prototip jugoslovenskog jurišnika Orao. Projekat je prošao trnovit put od table za crtanje do finalne verzije koja je zadovoljavala tehničko-taktičke zahteve. Od prvog leta do prvog  aviona u finalnoj verziji (sa forsažnim motorima RR Vajper 633-41) koji isporučen jedinici prošlo je skoro 15 godina. I taman kada se činilo da JRV i PVO konačno počinje da stvarno prihvata Orla, kada je uspostavljen kontinuitet obuke, kada se vazduhoplovno-tehničko osoblje uhodalo, desili su se nesretni sukobi 90-ih. 

(више…)

Read More

dimitrijeostojic.com

Axalp 18

Kada dođe vreme za početak akcije vi ćete spremno čekati sa objektivom uperenim ka zoni očekivanja Horneta. Oni će se pojaviti, vi ćete pokušati da ih pratite, nekoliko sekundi kasnije oni će nestati iza brda praćeni ehom buke sa obližnjih litica. Spuštene vilice, sa izgubljenim pogledom u daljinu, opijeni adrenalinom, pitaćete sebe „šta se ovo upravo desilo?“. Desio se Axalp. I ako vam se desio jednom, velika je šansa da će vam se desiti ponovo, jer na ovo se čovek, ljubitelj avijacije, lako navuče.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comF/A-18C Hornet Švajcarskog RV u oštrom zaokretu tokom prvog dana vežbe Axalp 2018.

U krugu zaljubljenika u vojnu avijaciju, Axalp se danas smatra jednim od najzanimljivijih događaja otvorenog tipa. Ova reputacija je sa pravom zaslužena, jer je po mnogo čemu Axalp jedinstven. Pre svega u pitanju je prava vežba koju izvodi Švajcarsko ratno vazduhoplovstvo, a glavni deo vežbe je gađanje avionskim topovima meta koje se nalaze na nadmorskoj visini od preko 2000 metara, i to bojevom municijom. Ali ono što je zaista jedinstveno je činjenica da vežbu mogu da posmatraju i civili i VIP gosti sa obližnjih vrhova koji se nalaze na svega par stotina metara od meta. Tokom dva dana, koliko vežba traje, smatra se da je skoro 10000 ljudi posetilo poligon Axalp, od čega i veliki broj stranaca. Međutim, ovo nije samo uvežbavanje jurišnih dejstava i gađanje meta na zemlji. Tokom blizu dva sata programa (identični oba dana), Švajcarsko RV prikazuje i osposobljenost za čuvanje važdušnog prostora, helikoptersko spasavanja u planinama, gašenje požara, a program se tradicionalno završava nastupom akro-grupe Švajcarskog RV „Patrol Svis” (Patrouille Suisse). Sve ovo Axalp čini događajem koji je nеka vrsta hibrida između vojne vežbe i aeromitinga.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comEurocopter AS 532UL Cougar
Sa prilično sigurnosti tvrdim da ćete na Axalpu imati najbolje uslove da napravite dobru fotku helikoptera, naročito Kuguara/Super Puma. Imao sam više puta prilike da fotografišem helikoptere iz drugih helikoptera (air to air snimanja), ali to nije ni blizu uslovima koje je priroda stvorila na Axalpu. U prepodnevnim časovima pored vas će heliši toliko puta proći da ćete imati dovoljno vremena za razna eksperimentisanja sa ekspozicijom. Jedan od razloga više da poranite…

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comPrelet u formaciji odeljenja aviona F/A-18C Hornet, uz izbacivanje IC mamaca.

Nastanak

Nakon serija invazija nacističke Nemačke 1939. i 1940. godine Švajcarska je postala opkoljena sa svih strana. Glavnokomandujući švajcarske vojske, General Henri Guisan uvideo je ozbiljnost situacije i u svom čuvenom govoru iz juna 1940. pozvao švajcarski narod da se pripremi za moguću invaziju od strane Nemačke. Glavni koncept odbrane se zasnivao na povlačenju u planiske regije Švajcarske i svojevrsnu gerilsku borbu sa okupatorom. U cilju pripreme vojske i mobilisanog stanovništa održan je veći broj vežbi u Alpima. Na jednoj takvoj vežbi tokom leta 1942. godine general Guisan, nezadovoljan preciznošću avijacije prilikom dejstva avio bombama, odlučio je da se vazduhoplovstvo mora hitno bolje pripremiti za pružanje vazdušne podrške u planinama. Nakon ove odluke formiran je poligon Axalp-Ebenfluh u Alpima, pokraj planiskog sela Axalp (danas ski centra), a nedaleko od novoformiranog vojnog aerodroma Meiringen. Samo nekoliko meseci kasnije, oktobra 1942. na novoformiranom poligonu održana je i prva vežba bojevog gađanja na planinskom terenu, poznatija kao Axalp Fligeršizn (Axalp Fliegerschiessen).
Nakon završetka Drugog svetskog rata, tradicija se nastavila, svakog oktobra održavana je vežba, a klipne avione Meseršmit Bf-109 E3 i D-3800 (licencno proizvedeni Morane-Saulnier M.S.406 ) polako su zamenjivali posleratni mlaznjaci Vampajer (de Havilland Vampire), Venom (de Havilland Venom ), Hanter (Hokker Hunter), a kasnije i Miraž III (Dassault Mirage III).

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comPogled na dolinu i poligon Aksalp-Ebenfluh (Axalp-Ebenfluh) sa vrha Tšingel (Tschingel). Na levoj strani poligona (istok) nalaze se mete od kojih se neke vide na ovoj panorami (na samom grebenu). Sa druge strane doline nalazi se dominantni vrh Vildgarst (Wildgärst ) visok 2891 metar.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comProlaz F/A-18 C kroz dolinu iz prvca istoka. U pozadini se vidi jedna od meta koja se nalazi na vertikalnim obroncima Vildgarsta

Uspon do vrha

Do poligona se može stići na dva načina: helikopterom ili pešačenjem. Prvi vid transporta je rezervisan za VIP goste i ponekog novinara, dok svima ostalim ostaje opcija planinarenja.

Uspon ka poligonu Axalp počinje u mestu Brienc (Brienz), koje se nalazi na obali istoimenog jezera, odakle posebni autobusi voze posetioce sve do planinskog mesta Axalp na 1560 nadmorske visine. Odatle je moguće iskoristiti žičaru koja vodi do visine od 1950 metara, i to je ujedno tačka odakle se put nastavlja na nogama. Za savladavanje preostalih 350 visinskih metara po strmom terenu, kolika je visinska razlika do vrha Tšingel, potrebno je nešto manje od dva sata hoda. Prostor za posetioce se nalazi duž tri uzvišenja oko vrha Tšingel, odakle pruža prelep pogled na dolinu koja je i glavna pozornica samog događaja. Iako sve ovo zvuči komplikovano, tipično perfektna organizacija Švajcaraca znatno olakšava dolazak do lokacije. Sve je organizovano do savršenstva i gotovo da nema šanse da se neko izgubi na putu do poligona. Šta više, švajcarska vojska je i na ovako nepristupačnom terenu obezbedila šatore sa hranom i pićem za posetioce. Hrana, piće, pa čak i montažni „Toi toi” toaleti se do lokacije za publiku donose pomoću vojnih helikoptera. Većina entuzijasta na uspon kreće u 05 časova, po mraku, kako bi zauzeli dobru poziciju, ali i posmatrali i jutarnje uvežbavanje vazduhoplova, koje je podjednako zanimljivo kao i glavni događaj.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comZvezdano nebo i kolona ljudi koja pod svetlom čeonih lampi prelazi najstrmiju deonicu uspona. Fotografi željni dobre pozicije i prilike da fotografišu jutarnje prolaze helikoptera, obično kreću po mraku i na vrh stižu kada i prvo svetlo.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comPogled sa poligona na jezero Brienc i mestašce Axalp, dok se skroz desno vidi vrh Aksalphorn. Sunce je još uvek iza horizonta, a svetlosni uslovi jedinstveni. Ako ste poranili i uhvatili prvi prevoz bićete nagrađeni spektakularnim pogledom na alpske krajolike.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comPrvu jutranju kafu uz švajcarski kroasan sa kremom i lešnikom, koje je helikopter tu dovezao nešto ranije, ćete popiti sa pogledom na okolne planine koje polako obasjavaju prvi zraci Sunca. Što bi anglosaksonci regli „priceless”.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comSa jednog dela poligona jasno se vidi planina Ajger (Eiger).
Nekih 15-ak kilometara od poligona Axalp nalazi se čuveni Ajger. Sa svojih 3970 metara nije najviši alpski vrh, ali je u istoriji planinarstva i alpinizma opstao zabeležen kao najteži. Tačnije njegova severna strana, čiji se gornji deo vidi na ovoj fotografiji, je poslednji „veliki problem Alpa“ i popeta je tek 1938. godine. I dan danas, uspon severnom stranom ove planine se smatra velikim poduhvatom. Svima koje zanima ova tematika najtoplije bih preporučio da pričitaju knjigu „White Spider” Hajnriha Herera, autora poznate knjige „Sedam godina na Tibetu”, i člana prve ekspedicije koja se uspešno popela na Ajger.

Planinska klima

Od 1942. pa do danas, Axalp planski nije održan samo 2014. godine i to zbog velikog aeromitinga „AIR 14” organizovanog povodom proslave 100 godina Švajcarskog RV. Surova Alpska klima u kombinaciji sa nestabilnim jesenjim vremenom unosi ogromnu dozu neizvesnosti u održavanje same vežbe. U proteklih 10 godina Axalp je otkazan čak 3 puta zbog izuzetno loših vremenskih uslova, i to uglavnom u poslednjem trenutku. Ove godine je nastup prvog dana blago izmenjen zbog nepovoljnog vetra, ali je i letenja i gađanja ipak bilo.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comEurocopter AS 532UL Cougar (ev br. T-340)
Surova planinska klima pokazala je svoju ćud i tokom Axalpa 2018. U par navrata vreme se pogoršavalo uz jake nalete vetra, pa je održavanje glavnog dela programa bilo neizvesno.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comPar lovaca F/A-18C Hornet tokom prolaska kroz dolinu.
Na okolnim brdima u oktobru već ima snega, što je tipično za alpske predele. Posetiocima ostaje da se dobro pripreme za celodnevnu avanturu, jer je velika šansa da će u istom danu biti i u zimskoj jakni i samo u majici sa kratkim rukavima.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Akcija

Zvanični program počinje tačno u 14.00 iznenadnim pojavljivanjem para aviona F/A-18C Hornet u dolini i brzim preletom u formaciji uz izbacivanje IC mamaca. Sve se toliko brzo dešava da od trenutka pojavljivanja aviona na početku doline da njihovog “iskakanja” preko vrha Axalphorn prođe svega 5 sekundi. Od tada pa narednih dva sata kreće spektakl između alpskih vrhova. Glavni deo programa je bojevo gađanje, gde odeljenja aviona F/A-18C Hornet i F-5E/F Tajger II (Tigar II), svojim topovima kalibra 20mm gađaju mete na zemlji. Avioni se praktično ne vide i ne čuju do trenutka naglog iskakanje iznad okolnih vrhova, nakon čega sledi poluprevrtanje i kratki topovski rafali iz obrušavanja, a nekoliko sekundi kasnije siluete se opet gube u alpskom krajoliku. Program je toliko dinamičan i brz, da je teško ispratiti koji avion gađa koju metu. Dejstvovanje se ponavljaju dosta puta, iz različitih pravaca, po različitim metama uz primenu različitih manevara, a po onome što se moglo videti na ovogodišnjem Axalpu, švajcarski piloti su izuzetno precizni.

Dežurni par lovaca Hornet je demonstrirao i svoju ulogu u kontroli vadužnog prostora i to presretanjem aviona Cesna Citejšn (Cessna 560XL Citation Excel) iznad poligona Axalp. Ovo je inače bolna tema za Švajcarce, jer već duži niz godina ratno vazduhoplovstvo obezbeđuje dežurstvo samo tokom radnih sati. To u praksi znači da dežurni par lovaca ne dežura od 17 do 08 časova. Tako je februara 2014. godine oteti civilni Boing 767 (Boeing 767) Etiopijan Eirlajnsa (Ethiopian Airlines) dopraćen do ženevskog aerodroma od strane francuskih i italijanskih dežurnih lovaca, jer švajcarski piloti ne dežuraju tokom noći. Tokom 2016. godine vraćeno je dežurstvo vikendima (i dalje samo radnim satima), a po rečima komentatora Axalpa, inače oficir švajcarskog RV, planira se vraćanje sistema dežurstva 24/7 „već” od 2020. godine.

Helikopteri u Švajcarskom RV imaju jako važnu ulogu te je njihova demonstracija zauzela značajno ulogu tokom programa. I pre samog nastupa posetioci su od ranih jutarnjih časova mogli da vide desetine letova helikoptera Super Puma/Kuguar i Eurokopter EC635, koji su dovozili VIP goste ali i hranu i piće za veliki broj posetilaca. Posebno se izdvojio atraktivan nastup posade helikoptera AS-532 Kuguar (Cougar), koja je uspela da izvuče maksimum iz ove letelice, uz vrlo efektnu scenu ispaljivanja čitavog kompleta IC mamaca za nepune 3 sekunde.
Poslednji deo programa više podseća na mini aeromiting. Tokom solo nastupa pilot F/A-18 je pokazao kako izgleda konstantno letenje pod velikim napadnim uglovima, a stalno formiranje kondenzacionih oblaka na krilima i aerodinamičko cepanje strujnica je dodatno upotpunilo vizuelni efekat i velikom broju fotografa omogućilo da naprave nesvakidašnje fotografije. Švajcarski Pilatus PC-21, koji se inače proizvodi u fabrici u Stansu na svega 30-ak kilometara od poligona Axalp, je takođe imao atraktivan solo nastup. Axalp se tradicionalno završava nastupom “Patrol Suisa”, akro-grupe Švajcarskog RV koja leti na avionima F-5E Tajger (Tigar). Ove godine je simbolično publiku pozdravila i velika formacija od 12 aviona F-5 Tajger, šest iz sastava akro-grupe i šest formacijskih borbenih mašina. Lovci F-5E/F su na kraju svog životnog veka, u aktivnoj službi su 40 godina i Švajcarsko RV duže vreme planira njihovo povlačenje iz naoružanja. Međutim do nabavke novih lovaca, čiji je datum neizvestan, Tajgeri ostaju u naoružanju, ali prema zvaničnim informacijama “Axalp 2018” je bio poslednja vežba na kojoj su oni učestvovali u bojevom gađanju. To čini ovogodišnji događaj donekle posebnem, jer se kako stvari stoje više neće čuti grmljavina 20 milimetarskih topova M39 iznad poligona Axalp-Ebenfluh.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comTačno u 14.00 Horneti ulaze u zapadni deo doline iz pravca jezera Brienc. Sve se dešava munjevitom brzinom, a avioni se odjednom pojavljuju iza obronaka i prolaze kroz dolinu, praktično ispod nivoa posmatrača.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comF/A-18C Hornet tokom dejstva sa šestocevnim rotirajućim topom 20mm M-61A1 Vulkan. Ako bolje zagledate uočićete i topovske granate ispred aviona.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comEfekat dejstva topa po jednoj od meta.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comHelikopter AS-532 Cougar u strmom penjanju ispaljuje čitav komplet IC mamaca.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comSolo nastup švajcarskog Kuguara (Eurocopter AS 532UL Cougar) bio je uživancija za oči i radost za fotografe. Nakon niza brzih prolaza, ispaljivanja mamaca, strmih penjanja i polu-petlji, usledio je pozdrav za publiku. Da bi ovo izveli piloti moraju zajednički da kontrolišu letelicu. Ruka desnog pilota je na kolektivnoj palici, dok je ruka levog na cikličnoj palici.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comPejzaži oko Axalpa su toliko dobri, da uopšte ne morate da jurite krupne kadrove letelica. Savršena fuzija prirode i tehnike će doći do izražaja ako se vidi i sredina u kojoj se letenje dešava.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comNortrop F-5E Tajger II (Northrop F-5E Tiger II) izbacuje IC mamce tokom brišućeg preleta kroz poligon. Kao i Horneti, i Tajgeri su učestvovali u bojevom gađanju meta. Prema raspoloživim informacijama ovo je poslednji Axalp na kome će Tajgeri učestvovati u gađanju meta.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comAvion F-5E Tajger II (Tiger II) iz sastava 6. lovačke eskadrile ”Patke” (Fliegerstaffel 6). Švajcarsko ratno vazduhoplovstvo danas ima tri aktivne eskadrile sa avionima F-5. Po nekim procenema poslednji Tajgeri će se povući iz naoružanja najkasnije do 2025. Godine, a pre toga će uslediti njihova zamena novim višenamenskim avionima.

DIOS_AXALP18_D2_0588_ED1600AEPHelikopter Eurokopter EC-635 ( Eurocopter EC635 / Airbus Helicopters H135M) u konfiguraciji za traganje i spasavanje.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comEC-135 / EC-635 / H-135 familija helikoptera pokazala se fantastično u misijama medicinske evakuacije iz brdskih predela u praktično svim alpskim zemljama.

Axalp_DIOS_AXALP18_0861_1600PDežurni lovac F/A-18C Hornet naoružan raketama AIM-120 i AIM-9. Švajcarski dežurni lovci nose dopunske rezervoare za gorivo na kojima je ispisana međunarodna frekvencija 121.50 Mhz koju koriste vazduhoplovi u nevolji.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comDemonstracija minimalne brzine leta dežurnog Horneta, sa izvučenim stajnim trapom, i sve to na preko 2000 mnetara visine…

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comPilatus PC-21

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comFormacija aviona za obuku Pilatus PC-7 i Pilatus PC-21 i moćnog F/A-18C Hornet

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Učestali preleti helikoptera koji u prepodnevnim satima dovoze VIP goste će vam pružiti više nego dovoljno prilike za „paninge“.
1/25 @ 500mm+TC1.4

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Helikopteri Aerospatiale AS.332M1 Super Puma sa vedrima tokom demonstracije gašenja požara.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comHelikopter Agusta Westland AW109 švajcarske spasilačke službe Rega i jezero Brienc u pozadini.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comNije u pitanju demonstracija spasavanja, već prava spasilačka akcija. Nakon prvog dana Aksalpa, starija gospođa je pri silasku povredila nogu, pa je nakon intervencije pripadnika spasilačke službe evakuisana helikopterom. Rega je neprofitna organizacija koja se bavi helikopterskim spasavanjem i vazdušnim medicinskim transportom i po mnogo čemu je jedinstvena u svetu, ali ulazak u detalje bi izašao van obima ove teme…

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comSuper-formacija 12 borbenih i akro Tajgera za početak spekatakularnog kraja. Aksalp (Axalp) se tradicionalno završava nastupom akro-grupe „Patrols Suis” (Patrouille Suisse) švajcarskog RV, koja leti na avionim F-5E Tajger II (Tiger II).

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comŠvajcarski Tajgeri u „ogledalu”

Oprema…

Zaljubljenike u fotografiju će verovatno zanimati koju sam foto-opremu koristio za ove snimke. U pitanju su tela Canon 5D mark IV i Canon 1D mark IV i objektivi Canon 500/5LIS, 100-400 LIS mark II i 24-105/4 LIS. Mnogo opreme za nošenje uzbrdo koja je jedva stala u ranac (btw Lowepro Flipside 500AW), no vredelo je. Na Axalpu će vam telo visokoh performansi i brzi tele objektivi biti od velike koristi, ali to ne znači da ne možete napraviti pristojne snimke ni sa dosta slabijom (i jeftinijom) opremom.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comKris i Sale (deo četvoročlane ekipe fotografa iz Srbije) u akciji.

UM1600PAutor ovih redova i fotografija na pauzi za kafu.
Foto-oprema je samo deo priče, za potpuni užitak korisno je imati i malo plinsko kuvalo (primus), dobru odeću i neku podlogu (šatorsko krilo, ćebe, podlošku) na kojoj ćete provoditi vreme tokom „praznog hoda”. Foto: Uroš Mitrović

Još malo kadrova za kraj…

Ovaj tekst u nešto kraćem obliku i sa manje fotografija objavljen u članku „Spektakal između alpskih vrhova” u 315. broju (1. novembar 2018) magazina „Odbrana” .

Tekst i fotografije Dimitrije Ostojić © 2019

Read More

© www.dimitrijeostojic.com

U srcu Prokletija

Kada si (po stažu) mlađi planinar obično težiš najpoznatijim vrhovima. U jednom trenutku života obiđeš i sve te balkanske „moram popeti” vrhove. I šta dalje? Nema mnogo izbora – ili penješ neke nove vrhove ili ponavljaš stare. Ako mene pitate život je suviše kratak da bi stalno penjali iste vrhove, ali bez sumnje ima onih vrhova koji zaslužuju da se više puta obiđu.

(више…)

Read More

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.com

Odbrana slobode 2019

Više od 50 tenkova M-84 zajedno sa gostom iz Rusije, tenkom T-72B3.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comJedan od dva jurišna helikoptera Mi-24VM (ev.br RF-13010). Tajnoviti gosti koji su stigli pravo iz Rusije samo da bi napravili prelet na paradi, a zatim se vratili nazad u Rusiju. Bilo ih je lepo videti na našem nebu.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comPripadnici 63. PB iskaču iz helikoptera Mi-8 u ne baš naivnim meteo uslovima. Padobranci su skokom sa visine od 2000 metara iz helikoptera Mi-8 (HT-40) otvorili vojno-policijsku paradu „Odbrana slobode“.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comPripadnik 63.PB Specijalne Brigade VS sa državnom zastavom. Prilikom ovog skoka padobranci su koristili padobrane UM-1.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comPodešelon ratnih zastava jedinica vojske, koje nose kadeti Vojne akademija sa 100 zastava ratnih jedinica, od Prvog svetskog rata pa do NATO agresije na SRJ.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comPodešelon izviđačke čete 1. i 2. brigade KoV.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comPripadnici izviđačkih jedinica su po projektu „1500“ opremljeni između ostalog i sa uređajima za noćno osmatranje 3. generacije Dedal DVS-8. Pored toga, one su jedne od prvih formacijski primile u naoružanje automatske puške Zastava M-21, koje u konfiguraciji sa bacačem granata i optičkim nišanom možemo videti na ovoj fotografiji.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comTenk ruske armije T-72B3 sa ruskom posadom je bio „zvezda“ kopnenog dela parade. Doleteo je pravo iz Rusije ogromnim transportnim avionom An-124 Ruslan, zajedno sa dva helikoptera Mi-24VM.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.com

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comVerovatno najmoćniji deo parade je bio prolaz ešelona tenkova Vojske Srbije. Blizu 60 tenkova M-84 i M-84A je prošlo pored publike u perfektnoj formaciji.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.com

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comJedan od podešelona Specijalne brigade. Na fotografiji vidimo vojnike naoružane automatskim puškama HK-416.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comPripadnik 72. izviđačko-diverzantskog bataljona Specijalne brigade, naoružan automatskom puškom FN SCAR-L.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comPodešelon 72. izviđačko-diverzantskog bataljona Specijalne brigade.

Više fotografija pripadnika 63. PB i 72.IDB Specijalne brigade Vojske Srbije.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.com

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comPripadnici vojne policije na oklopnim vozilima BOV M86.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comNajmlađe sredstvo u naoružanju Vojske Srbije: Samohodne haubice Nora B52 M15.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comPrototip raketnog sistema zemlja-zemlja „Šumadija“ ispred kolone samohodnih haubica Nora B52.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comNajmlađe sredstvo u naoružanju Vojske Srbije: Samohodne haubice Nora B52 M15.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comPodešelon 250. raketne brigade RV i PVO. Rakete PVO sistema S125M1T Neva na kamionima za transport Zil-131.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comBorbena vozila pešadije BVP-M80A.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.com

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comKolona vozila BOV-1 M83.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comKolona američkih terenskih vozila HMMWV ili Hamvi (Humvee) kako ih češće vojnici zovu. Iz nekog razloga kod nas pogrešno ova vozila nazivaju „Hamer“ (Hummer) iako to nije oznaka vojne verzije, već isključivo civilne koja se proizvodila tokom 90-ih. Inače hamviji Vojske Srbije imaju nešto prerađenu kupolu kako bi se mogli montirati bacač granata BGA-30 ili mitraljez M87 12,7mm.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comKomandno-izviđačko vozilo BOV KIV na čelu kolone Lazar 3. Novi BOV je modifikacija starijeg BOV-3 i još uvek je u fazi razvoja (nije u naoružanju Vojske Srbije).

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comLazar 3, najmlađe oklopno vozilo u naoružanju Vojske Srbije. Još uvek se na vozilima ne vide evidencijski brojevi, ali zvanično su u sastavu Vojske Srbije od decembra 2018.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comPodešelon sa sredstvima koja su još uvek u razvoju.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comHibridni PVO sistem PASARS-16.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comVozilo BOV sa modifikovanim protiv-oklopnim raketama Maljutka 2T5 (takođe u razvoju).

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comPo prvi put smo mogli videti i podešelon sa vojnim veteranima.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.com

MiG-29UB iz sastava 101. lae „Vitezovi“.
Linija preleta avijacije je bila dosta pomerana od ose kretanja ešelona na paradi. To je praktično značilo da novinarske ekipe ne mogu gotovo ni da vide avijaciju a kamoli da je pošteno uslikaju ili snime. Velika šteta jer je vazduhoplovna komponenta bila značajan deo parde, a ostala je u senci zgrada i krošnji drveća…Ovaj snimak je nastao tokom izviđačkog leta pre same parade, pa je avion leteo malo bliže i pogodnije za fotografisanje.

Vazduhoplovni deo parade su činili preleti aviona Orao, G-4, MiG-29 i Lasta, kao i helikoptera Mi-8, Mi-17 i Gazela. Kao što sam pomenuo, posebna atrakcija na nebu su bili gosti iz Rusije, dva moćna jurišno-desantna helikoptera Mi-24VM.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comKvadovi Žandarmerije


Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comPodešelon Specijalne antiteroristički jedinice MUP-a ( SAJ ).

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comPripadnici SAJ-a naoružani su automatskim puškama SIG Sauer SIG516.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comJedan od podešelona Žandarmerije, posebne jedinice u okviru MUP-a.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comŽandarmi naoružani automatskim puškama Zastava M05 E3, evolucijom dobro poznatog modela AP M70AB2. Nove jednobojne uniforme izgledaju odlično, što se može reći i za kompletnu opremu pripadnika Žandarmerije.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comJoš jedan podešelon sa pripadnicima Žandarmerije, ovoga puta u uniformama sa maskirnim dezenom.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.com

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comOklopna vozila Žandarmerija BOV M11 i M15.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.com

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comŽandarmerijski primerci „Lazara“.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comHelikopter AB212 helikopterske jedinice MUP-a.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.com

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.comDržavni i vojni vrh aplaudira nakon parade.

Vojna parada "Odbrana Slobode" 2019 © www.dimitrijeostojic.com

Ne znam ni sam koja je ovo parada po redu u poslednjih 5-6 godina. Ono što je izdvaja je svakako broj angažovanih vojnika i tehnike i po tome je sigurno rame uz rame sa „Korakom pobednika“ iz 2014. Vojne parade se organizuju sa razlogom. To može biti bitan istorijski datum, predstavljanje novog naoružanja i opreme, jačanje poverenja u vojsku i patriotskih osećanja, ali i pokazivanja zuba potencijalnim protivnicima. Zvanični povod za ovu vojno-policijsku paradu pod nazivom „Odbrana slobode“ bio je 9.maj – Dan pobede nad fašizmom. Svakako plemenito odobran datum, bitan za istoriju našeg naroda, ali i celog sveta. Ostaje malo nejasno zašto je parada održana 10. maja, ako je već pomerena zbog predsednikovog boravka u Tirani, zašto nije pomerena za subotu 11.maj, pa da veći broj ljudi može da dođe da je gleda. Bez ikakve sumnje i 10. maj je bolji datum od 24. marta, dana kada je otpočela NATO agresija na SRJ, a koji je prvobitno planiran za ovaj događaj. Verovatno je neko dojavio političarima da bi taj datum bio i suviše degutantan čak i za njihove fleksibilne etičke standarde, pa je parada ipak pomerena. Jedno je sigurno, Vojsci Srbije i MUP-u nema šta da se zameri. Vojnici i policajci su opet pokazali koliki su profesionalci i koliko vrede. Što se mene tiče zaslužuju jedno „Vrlo dobro!“.

Na kraju, za razliku od 2014. ovaj put imam blago pomešana osećanja oko celog događaja. Kao ljubitelj vojske i vojne tehnike uživam u ovakvim događajima, ali sa druge strane racionalni deo mene postavlja neka pitanje…Neke stvari su evidentne, Vojska Srbije i pripadnici MUP-a izgledaju bolje nego ikad. Posle gotovo četvrt veka vojska je počela da se značajnije oprema novim sredstvima, i dalje to nije dovoljno, ali prvi korak je napravljen. Vojnici iz projekta „1500“ zaista izgledaju svetski. Sveobuhvatno gledano, resor bezbednosti je jedini koji je primetno doživeo neke promene na bolje u poslednjih 10-ak godina.
Sa druge strane smatram da nema nikakvog smisla održavati svake godine po jednu paradu. Stičem utisak da se parade održavaju zbog političkih potreba pojedinaca, a ne naroda, vojnika i policajaca. Primera radi, u toku naredne godine Vojsci Srbije stiže veća količina nove tehnike i potpuno je prirodno organizovati neku paradu nakon toga, a ne sada. Ovakvi događaji jezivo koštaju i ta sredstva je mnogo pametnije uložiti u obuku, novu opremu ili još bolje rešavanje životnih problema vojnika i oficira. I sam predsednik republike je prošle gosdine izjavio: ,,Verovatno nećemo ići na paradu, nego na veliku vežbu. Da vidimo za šta nam je vojska sposobna. Da to ima nekog smisla, a ne da bude lakirovka. Ofarbamo 100 tenkova i provozamo kroz centralne ulice. Nego da vidimo da li vojska radi i da li može da posluži za odvraćanje potencijalnog agresora“. Očigledno je ovu, inače retko smislenu izjavu, odneo vetar, pa su vojnici umesto taktičke obuke na terenu ipak danima uvežbavali strojev korak. Da rezimiram: vojne parade svakako DA, ali u razumnoj količini da sve ne bi izgubilo smisao!

Za kraj moram i da pohvalim prisustvo podešelona vojnih i policijskih veterana. Nakon dužeg niza godina veteranima ratova se konačno posvećuje neka pažnja. Nadam se da je to samo početak.

Tekst i fotografije © Dimitrije Ostojić 2019

Read More

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.com

Maja Harapit

Maja Harapit je vrh na Prokletijama koji mi je odavno na listi želje. Praktično od onog trenutka kada sam prvi put kročio u dolinu Ropojana i na njenom kraju, ili bolje rečeno iza kraja ugledao karakterističnu siluetu koja se jedva nazirala. Nije u pitanju najviši vrh, čak ni visok za prokletijske standarde, sa svojih 2217 metara nadmorske visine nije sigurno ni u prvih 10. Nego visina i nije toliko bitna, meni je mnogo bitnija autentičnost vrha, topologija, odabir rute i njegova sveobuhvatna estetika. To su upravo i najači aduti Harapita.

IMG_4246ED1600PRWMaja Harapit, kamena gromada od krečnjaka jedinstvenog oblika. Obla kupa kojoj je južna strana vertikalno odsečena, pa iz daljine podseća po obliku na Josemitski Half Dome. Ova fotografija je nastala iz neposredne blizine vrhu i na njoj se vidi severna strana.

O vrhu

Maja Harapit se nalazi na teritoriji Republike Albanije, nekih 6 kilometara južno od granične linije sa Crnom Gorom. Poznat je i pod imenom Maja Arapit i Maja e Harapit. Njegova južna strana se vertikalno uzdiže iznad doline Theth i formira vertikalni zid visok 800 metara, što ga čini jednim od najvećih “big wall-ova” Balkana. Ni sa drugih strana ne izgleda ništa manje impozantno. Iz pravca severa, to jest Crne Gore, to je dominantni stenoviti vrh koji iz daleka izgleda nepenjivo. Zapadno od vrha se prostire velika prokletijska grupa Radohimes, kojoj i Maja Harapit pripada, i čini njen poslednji (najistočniji) vrh u nizu. Sa istočne strane vrh formira oštar greben sa južnom stranom, ali iako izgleda moćno i zastrašujuće, to je zapravo jedina strana kojom se do vrha može doći planinarskom stazom (pešačenjem, ne penjanjem).
Na istočnoj strani ispod vrha nalazi se istorijski zanimljiva tačka, prevoj Čafa Peja (Qafa e Pejës) ili na našem Pećki Prevoj. Ovo je bila bitna tačka na Pećkom putu koji se nekad koristio za transport robe i stoke iz Skadra i sa Jadrana do Peći. Sa druge strane Pećkog prevoja uzdižu se gorostasi Maja Popluks (Pop-Lukin vrh) i Maja Jezerce (Jezerski vrh) koji je ujedno i najviši vrh Prokletija (2694 m). Sve u svemu prelep vrh sakriven u spektakularanom ambijentu dobro ušuškanog i skrivenog srca Prokletija.

karta-prokletije-harapit

Karta terena po kome smo se kretali sa ucrtanom trekom našeg puta. Ova karta je generisana pomoću sjajne Maposmatic web aplikacije, koja je u stanju da generiše kartu spremnu za štampanje u nekoliko klikova.

Plan

Naš put ka Maja Harapitu je kao i obično počeo u Beogradu, odakle je potrebno između 8 i 9 sati vožnje do naše polazne tačke – sela Vusanje. Plan je bio da stignemo što pre do Vusanja, zatim krenemo kroz dolinu Ropojana, prođemo pored Ropojanskog jezera i preko doline Runica stignemo do (napuštene) letnje karaule Albanske vojske. Drugi dan je bio planiran za uspon na sam Maja Harapit, a treći za povratak i eventualno penjanje još nekog vrha. Ovaj treći dan i nije neophodan, ali u ovakvoj vremenskoj konstrukciji gde prvog dana na turu krećete praktično popodne itekako ima smisla.

Uspon

Pomalo umorni od dugog puta u Vusanje stižemo 1. marta oko 16h, par sati kasnije nego što smo planirali. Dalje od Grlje autom nećemo moći, dolina je puna snega. Stavljamo kože na skije i krećemo da klizamo po vlažnjikavom snegu. Zraci sunca koji se probijaju sa zapada i obasjavaju vrhove, daju neki poseban šmek već prelepoj Ropojani. Napredujemo lagano sa dosta opreme, ali to nam ne smeta. Glava je gore, gleda u vrhove, a telo blago hipnotisano lepotom ne oseća teret na leđima i nogama. Sve izgleda kako treba, čak se i osećam dobro, iako sam blago prehladjen krenuo na put.

© Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comBaš taj mali vrh čija se šiljasta silueta vidi u daljini, to je taj Maja Harapit. Daleko, a mrak samo se bliži…

Navigacija do karaule je prilično logična, sve vreme se ide kroz dolinu i jako je teško, da ne kažem nemoguće, pogrešiti pravac. Međutim na putu ima i nekoliko šumovitih deonica i one su uglavnom na jakim usponima, zapravo na skokovima iz doline u dolinu. Baš te šumice su nam pravile male probleme u traženju rute, pa smo uglavnom išli po logici i osećaju (svi smo prvi put bili na ovom terenu).

I upravo u poslednjoj šumi lagani uspon se malo zakomplikovao. Blago smo van staze, teren je strm, a oborenih stabala i granja beskonačno. Gledam u GPS i pokušavam da vidim koliko smo skrenuli, ali pozicija mi toliko oscilira da nemam predstave da li smo na 5 ili 50 metara od “staze”. Mrak je odavno pao. Svetlom čeone lampe obasjavam šumu kroz koju se penjemo i pokušavam da nađem logičan prolaz kroz lavirint granja. Skidam skije kako bih preskočio prepreku, ali istog trenutka propadam kroz sneg do struka. Već sam mrtav umoran i počinjem da sumnjam da ćemo te noći stići do karaule. Nisam baš ovako zamišljao početak dugo planirane avanture…

Par stotina metara šume nam je uzelo više energije nego desetak kilometara koje smo pre toga prešli. Stigli smo nekako do kraja šume i početka Runica, ali to je bilo to, osetio sam da bi nas nastavak puta totalno iscrpeo. To je značilo da neplanirano bivakujemo pod vedrim nebom, jer šatore nismo ni nosili, već samo vreće. Noć je bila začuđujuće mirna, bez vetra i sa relativno visokom temperaturom od oko -5C, tako da nije bilo potrebe za kopanjem vučje jame ili većeg zaklona. Ne pamtim kada sam brže zimi zaspao u vreći…

© Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comNekih 7.2 km kasnije stigli smo do kraja Ropojanske doline. Ovde negde prolazi i granična linija između Crne Gore i Albanije.

© Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comNaš skromni bivak. Iako smo stigli do Runica ipak smo odlučili da spavamo na samoj ivici šume, kako bi bili izolovaniji u slučaju pogoršanja vremena.

Osećaj pahulja snega na licu mi je govorio da se vreme promenilo i pre nego što sam otvorio oči. Čulo vida je samo to potvrdilo, vreme se jeste pogoršalo, tamni oblci navukli su sa severa. Pakujemo se i nastavljamo, nemamo jasan plan, da li idemo pravo na vrh ili do karaule…mnogo toga zavisi od vremenskih uslova. Na samom početku Runica, velika lavina iz masiva Maja Bojes je nanela velike količine snega na stazu. To nije bio jedini trag lavinske aktivnosti na koji smo naleteli. Topli dani nakon obilnih padavina su učinili svoj…

Maja Harapit Prokletije 2019 © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.com

Loše vreme nam daje prostora za kafu pred polazak.

© Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comPočetak Runica i prelazak preko ostataka lavine.

Fino napredujemo, osećam se ok, pa je onaj pesimizam od predhodne večeri opet zamenio talas lepih misli. Negde u tom trenutku okrećem se ka Matiji i u neverici gledam kako u jednoj ruci drži jednu polovinu veza, a u drugoj skiju sa ostatakom polomljenog veza. OK, danas nećemo do vrha, sad je jasno. Ako nešto ne bih želeo da mi se desi sa opremom, to je da mi se polomi vez na lokaciji koja je bukvalno Bogu iza tregera. Ni sam ne znam šta je tačno Matija uradio, ali nekako je uspeo da osposobi vez i nastavi put.

Kroz dolinu Runice brzo smo došli do uzvišenja gde se nalazi karaula ili bar gde bi trebala da se nalazi. GPS je pokazivao da smo na pravoj lokaciji, ali karaule jednostavno nije bilo…Samo sneg i to mnogo snega. Karaula je bila skroz pod snegom, a to smo shvatili kada smo videli malo parče armature koje je virilo, a iz daljine više ličilo na neku granu. E super, sad moramo i da kopamo, a nismo baš sigurni ni gde je ulaz. Uz malo domišljatosti i uz pomoć lavinskih sondi uspeli smo da “napipamo” gde je otvor ispod snega i iskopali tunel do unutrašnjosti karaule. Inače u pitanju je letnja karaula albanske vojske, napuštena pre mnogo godina. Iznutra je sve potpuno oronulo, ali tu su zidovi i krov, kao nekoliko metara snežne izolacije, nama više od toga i ne treba.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.com

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comČokište i Maja Bojs, negde u oblaku iznad nas.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comShit happens. Matija mi je nešto ranije rekao da je morao da zavari vez posle pucanja (u saobračajnoj nezgodi) i da mu je majstor tada rekao da iako ikad pukne, to neće sigurno biti na njegovom varu. Hm, ipak je pukao robusni Salomon Guarian, i to u sred nedođije…Vez praktično nije više bio upotrebljiv za „walk“ mod, ali je Matija uspeo da ga sredi i zaključa u „ski“ mod.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comNapuštenu karaulu smo nekako i našli, ali pravi izazov je bio naći vrata, to jest gde kopati.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comUz pomoć lavinske sonde „napipali“ smo veliki otvor, a zatim i iskopali tunel do njega.

Oblaci su počeli da se razilazi, a ispred nas se ukazao Maja Harapit. Uživo, izbliza, lepši i veličanstveniji nego na fotografijama. Sva ona sumnja da li ćemo uspeti, koju sam prošle noći imao, nestala je iste sekunde kada sam ga ugledao. I to što sam definitivno prehlađen krenuo na put, nije me više toliko brinulo. Vrh je bio ispred nas kao na dlanu, znao sam da ćemo se popeti.

Kod karaule smo bili oko 09.30, imali smo više nego dovoljno vremena da nastavimo uspon od karaule istog dana, ali smo ipak rešili da ostavimo uspon za sutra. Temperatura je već bila prilično visoka, a naš put ka vrhu je vodio preko nekoliko potencijalno jako lavinoznih deonica. Ipak ih je bilo bezbednije preći u ranim jutarnjim satima dok je sve “tvrdo”. Ostatak dana provedosmo u osmatranju rute i “gušterisanju” po Suncu

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comNapokon i vreme se poboljšalo. Pogled na Maja Harapit sa uzvišenja iznad izvora Sheu i Bardhe, pored koga se nalazi i napuštena karaula.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comRunice, alpska dolina koje nas je dovela do karaule.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comStena nas gleda…

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comNema pretereno smisla sedeti u mračnoj karauli po sunčanom danu, bolje je sesti na nju i uživati u pogledu.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comOd karaule do vrha Maja Harapit može se stići na dva načina. Prvi je letnja ruta, koja je dosta lakša ali i duža, a vodi preko prevoja Ćafa Peje pa jugo-istočnim grebenom do samog vrha. Logičnija zimska ruta vodi preko velikog kuluara na severo-istočnim padinama vrha, koji izlazi na plato ispod same severne strane ogromne krečnjačke kupe koju formira vrh. Odatle je moguće traverzirati ka letnjoj ruti (jugo-istočnom grebenu) ili iskoristiti još jedan manji i strmiji kuluar uz samu stenu i izaći direktno na greben ispod samog vrha. Mi smo se opredelili za ovu drugu varijantu. Delovala nam je kao izazovnija, ali i brža za uspon.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comRuta kojom smo se popeli na vrh (deo od karaule).

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comNe znam tačno kada je vojska Albanije napustila letnju karaulu iznad Runica. Sudeći po tome koliko je objekat propao, to je sigurno bilo pre 20-ak ili više godina. Nekada letnja karaula je danas verovatno letnja štala koju koriste pastiri, bar sudeći prema onome što smo zatekli unutra. Bilo kako bilo u zimskim danima i dalje može da posluži kao odlično sklonište od vetra i vremenskih nepogoda.

Krenuli smo oko 05h, pod svetlima lampi. Penjući se pešaka kroz prvi kuluar propao sam 40-50cm kroz izuzetno nestabilan sloj snega, skriven ispod sloja dobro naleglog snega. U prevodu, nije bilo pitanje da li će se ovde desiti lavina, nego kada. Kuluar je inače fantastičan za skijanje, maksimalni nagib oko 40 stepeni, a dovoljna širina u svim delovima. Međutim, odmah nam je bilo jasno da od skijanja nema ništa, jer bi pritisak skija u zaokretima lagano mogao da pokrene lavinu. Put je dalje vodio levo (južno) preko valovitog platoa ispod samog vrha sve do sledećeg kuluara. Tu negde smo i odlučili da nam skije dalje neće biti od velike koristi, jer je uspon suviše strm, a s obzirom da nema velike visinske razlike do vrha, ni za spuštanje nam neće puno značiti. Drugi kuluar je manji, ali dosta strmiji i tvrđi pa su alatke za led znatno olakšale stvari.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comUspon uz prvi kuluar koji vodi do platoa ispod severne stene vrha Maja Harapit.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comRade Vladimir, na izlasku iz kuluara. Polako se pojavljuje prva svetlost…

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comU jednom trenutku smo shvatili da nema smisla nastavljati uspon sa skijama, pa smo nastavili pešaka. Tada se već dovoljno razdanilo da možemo videti jasno Maja Harapit kao i naš put do njega.

Penjali smo nenavezani, pa je malo eksponiranosti kuluara itekako prijalo da “zagreje” krv. Vrlo brzo smo izašli na greben koji nas je odveo pravo do vrha. Dolina Tet, zid ispod nas, cele Prokletije, apsolutno sve je izgledalo savršeno! Gledam sa vrha ka zapadu i ne mogu da verujem koliko tu ima lepih vrhova koje nikada nisam ni video… Prokletije su stvarno jedinstvene i nigde se ne osećam tako blizu prirodu. Desetak dana posle ove ture sam bio u Alpima, u masivu Mon Blana, i sve je to još impozantnije, ali fali taj osećaj izlovanosti i udaljenosti. Na Prokletijama znaš da si sam u svojim rukama, znaš da nema mobilnog signala, nema helikoptera, nema ničega, samo priroda i ti. Sve to tera čoveka da bolje planira, da se više posveti organizaciji, ali ja zato i nagrada veća.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comDrugi, strmiji kuluar.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comNa grebenu, sasvim blizu vrha Maja Harapit 2217m. Sa druge strane ovog grebena je jedan od najvećih „big wall-ova“ Balkana i naravno dolina Tet u pozadini.

© Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.com3. mart 2019 – posle nešto više od 3h uspona konačno smo bili na vrhu Maja Harapit

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comPogled ka najvišem vrhu Prokletija i ostalim vrhovima grupe Popluks. Čitava grupa je dobila ime po Popluksu, a ne po Jezerskom vrhu koji je najviši. Verovatni razlog za to je činjenica da iz doline Tet upravo Popluks izgleda kao najdominantniji vrh i svojom pozicijom zaklanja Jezerski vrh ( Maja Jezerce 2694)

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comU povratku abzajlujemo strmiji kuluar kako bi se što pre spustili.

 

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comMaja Harapit 2217m

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comMaja Harapit? Liči, ali ipak nije. Na fotografiji je vrh Maja Stogut 2242m, još jedan skriveni biser Prokletija.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comMatija, Rade i ja, trojka koja je popela Maja Harapit.

Ostali bi mi na vrhu duže, ali čekao nas je dug put…Vratili smo se istim putem. Propisno nas je izmorio povratak do Vusanja (oko 14km), ali osmeh na licu je bio jači od umora. Stigli smo do auta pre mraka i pozurili na gusinjske ćevape, ozbiljno su nam trebali. Duša mi je bila puna, a telo je platilo ceh. Kući sam se vratio mrtav bolestan, završio na antibioticima, palac na nozi mi je iz nekog razloga dobio crnu boju, ali vredelo je, nije to visoka cena za lepotu koju sam doživeo!

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comTradicionalno uspone u ovom kraju Prokletija završavamo sa ćevapima u Gusinju.

[Trek sa uspona stiže uskoro]

Tekst i fotografije © Dimitrije Ostojić 2019

Read More

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.com

Šar planina: Bistra

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.com

Predhodnog dana nas je Siniša nagovorio da odustanemo od Ljubotena i odemo na vrh Bistra. Kaže on da je lepši i uspon i spust, a i da je meni mnogo bolje za fotkanje. Verujem mu ja, nego mene buni jedna stvar: kako to da nisam čuo za taj vrh? Obično pre nego što odem u neku planinu imam običaj da dobro izanilizaram teren i toponima kraja, što iz praktičnih razloga, što iz čiste radoznalosti. I svi vrhovi u okolini su mi poznati, ali nemam pojma gde je ta Bistra…

Bistra je vrh na Šar planini, visok čitavih 2651 metara, koji se uzdiže tačno iznad sela Prevalac. Gledano od ski centra Brezovica, Bistra se na velikom grebenu Šare nastavlja na niz vrhova: Piribreg, Crni Kamen i Jezerski vrh. I sada dolazimo do one moje zabune, ovaj vrh, to jest taj čitav potez grebena,  je na topografskim kartama poznat pod nazivom Peskovi.

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.com3D prikaz severo-istočnog kraja Šar planine i pozocije najznačajnijih vrhova

Voleo bih da napomenem da je priča oko toponima na Šari malo komplikovana. Istražujući predele Šare nailazio sam na jedne toponime na vojnim, druge na novijim online kartama, a sasvim trće čuo od lokalaca. Tako npr., imamo ovu situaciju sa Bistrom i Peskovima, negde je to isti vrh, negde su to dva vrha jedan do drugog, negde postoje Bistra I i Bistra II. Ako neko među čitaocima zna rešenje ove zagonetke neka se slobodno  javi u komentarima. Da ne pominjem da neki vrhovi imaju i srpske i makedonske i albanske nazive, od kojih su neki i nedavno prekršteni…

Iz ski centra Brezovica krećemo ka Štrpcu pre prvog svetla, gde na brzinu doručkujemo i kupimo Sinišu. Autom nastavljamo u pravcu Prizrena do sela Prevalac, koje nam je ujedno i polazna tačka uspona.

Prevalac (Prevalla na albanskom) je geografski zanimljivija lokacija. U pitanju je selo i istoimeni planinski prevoj na mestu gde se spušta greben sa Ošjaka (na severu) i bočni greben sa Šare , baš sa vrha Bistra (na jugu). Ovaj prevoj, deli Sirinićku od Sredačke župe, Kosovo od Metohije, ali i dolinu reke Lepenac koja pripada Egejskom slivu od Prizrenske Bistrice koja pripada Jadranskom. Prevalac ima i svoje malo lokalno skijalište na kome sam igrom slučaja bio još davne 1997. godine. U poslednjih desetak godina, posle par neuspelih pokušaja otimanja ski centra Brezovica od strane prištinskih vlasti, blilo je reči da će baš na ovoj lokaciji Šara dobiti veliko skijalište, međutim osim dosta novih vila skijalište se nije izmenilo u odnosu na ‘97.

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.com

Pogled sa Prevalca ka Jezerskom vrhu

Krećemo sa parkinga pored same ski staze, sa nadmorske visine od nekih 1520 metara. Put do vrha je prilično logičan: širokim grebenom, koji se na kartama naziva i Velika planina  sve do glavnog grebena Šare, odakle je vrh Bistra na svega par stotina metara. Uspon je gotovo neprekidan do vrha, te osim jedne male zaravni na grebenu nema puno gubljena visine. Na prvom jačem usponu  srećemo dvojicu turno skijaša iz Prizrena. Znaju srpski, pa smo se lepo ispričali dok nam se putevi nisu razišli. Oni su u jednom trenutku skrenuli sa grebena desno ka vrhu Rascepit Kamen 2466m, a mi nastavili dalje. Nisu jedini koje smo sreli tog dana, naleteli smo i na dvojicu Austrijanaca, koji su imali isti cilj kao i mi, ali su odustali pre vrha.

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.comPogled sa grebena na vrh Rascepit Kamen 2466m

Uspon postaje zanimljiviji po izlasku na malu zaravan na grebenu, negde na pola puta. Krajolik se menja i odjednom ste nekako izolovani u ozbiljnom  planinskom ambijentu. Prevalac se više ne vidi, ali postajete okruženi moćnim vrhovima. Skroz desno se uzdiše Rascepit Kamen 2466m, sa koga se proteže greben sve do vrha Konjuška 2571m, gde se pomenuti greben spaja sa glavnim grebenom Šare. Odatle pa ka Bistri dominira stenovito uzvišenje na grebenu po imenu Gužbaba. Naš greben (Velika planina), kojim se penjemo izlazi na glavni greben baš negde između Gužbabe i Bistre (Peskova).

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.comJedina deonica od Prevalca do samog vrha gde smo imali mali gubitak visine.

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.comRascepit Kamen (desno) – Konjuška (sredina) – Gužbaba (levo). Foto: Siniša Cumpalović Cupe

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.comGreben, poznat kao Velika planina koji nas je vodio ka vrhu. Vrh Bistra je skroz levo.

U jednom trenutku uspon postaje suviše strm za skije. Ne toliko zbog nagiba terena koliko zbog izuzetno tvrdog i ledenog snega. Ni krampon i za turne skije nisu pomogli, pa smo bili primorani da nastavimo sa skijama na leđima, a cepinom u rukama. Sneg je toliko tvrd da dereze na nogama perfektno drže, berz propadanja, uz onaj prelepi škripavi zvuk koji one prave na dobroj podlozi. Tako napredujemo sve do glavnog grebena, gde opet ulazimo u skije.

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.com

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.com

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.comBlizu izlaska na greben postoji jedna kratka (3-4 metara) primetno strmija deonica, koju sigurno ne bi bilo moguće savladati bez skidanja skija i u idealnim uslovima.

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.com

Izlazak na greben je drugi “highlight” uspona. Odjednom, ispred nas se ukazuje beskraj Šare ka jugo-zapadu koji pre nikada nismo videli. Jasno se vidi kula na Titovom vrhu 2747m, inače vrhu Šare,  Plat 2389m, Srednji kamen 24675, i mnogi drugi vrhovi Šare ali i okolnih planina. Od severo-istočnog kraka, koji počinje od vrha Ljuboten, pa sve do Bistre i Crnog vrha, Šara je jedan ogroman greben na kome se nižu vrhovi. E baš odatle, Šar planina prestaje da bude jedan greben i širi se ka jugu. Pored pomenutog grebena koji se i dalje nastavlja i predstavlja prirodnu granicu Srbije i Makedonije, izdvaja se još nekoliko celina na makedonskoj teritoriji, od kojih dominira ona na kojoj se nalazi Titov vrh i skijalište Popova šapka.

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.comKada biste izašli na Šarplaninski greben, neposredno pred vrh Bistra (2651), i pogledali u pravcu jugo-zapada, čekao bi vas jedinstveni pogled na ostatak masiva Šare. Od Velike Rudoke (skroz levo), nezvanično vrha sa najvećom nadmorskom visinom na teritorije Srbiji (Kosova i Metohije), preko masiva Titovog vrha (vrha Šare), pa sve do desnog oboda Šare koji se uzdiže iznad Sredačke župe i Prizrenske kotline.
*Crnom bojom obeleženi su vrhovi Šar planine, a zelenom najviši vrhovi planina u okruženju.

 Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.comNa glavnom grebeni! Dane pozira, a iza njega Bistra.

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.com

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.comPlanina Paštrik, a ispod nje u izmaglici reka Beli Drim. Planina na granici sa Albanijom i glavni pravac pokušaja kopnene agresije na SRJ 1999. godine.

Stižemo na vrh, ja sam među poslednjima, ostao sam da fotkam. Svi skidaju krzna sa skija i spremaju se za spust. Gledam Sinišu i Bulku kako posmatraju provaliju ispod nas i komentarišu kako će biti izazov spustiti se. Ubeđen sam da se šale, jer mi na prvi pogled deluje da je za spuštanje adekvatnija oprema padobran nego skije. Međutim nije bila šala, silazak je vodio baš kroz tu vrlo strmu padinu ka Jazinačkom jezeru!

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.com

Na vrhu Bistra 2651. Malo smo otegli uspon, pa odmah po stizanju krećemo sa pripremama za spust.

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.comSiniša nam pokazuje gde ćemo skijati…Ja: You must be kidding.

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.comKrećemo…

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.com

Sledećih 1300+ vertikalnih metara spusta sam proveo uživajući u verovatno najboljim diviljim ski terenima na kojima sam ikad skijao. Smena različitih terena, od kuluara do šumica, prelep ambijent, jednom rečju spektakularno! Dva člana naše ekipe su par nedelja pre naše avanture vozili La Grave, jednu od najpoznatijih freeride destinacija u Evropi, i po njihovim rečima spust sa Bistre je jednako dobar. Tura se završila na putu između Prevalca i Štrpca. Prateći potok Suva reka došli smo do puta i parkinga. Na parkingu gužva, tu je neki izvor sa lekovitom vodom, a ispred njega gomila ljudi sa puno flaša. Dok smo se mi napili lekovite vode stigao nam je taxi iz Štrpca koji je odbacio dvojicu naših do Prevalca kako bi dovezli naše automobile (izvor je nekih 4km od Prevalca).

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.com

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.com

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.com

Shar mountain - Bistra summit © www.dimitrijeostojic.com

Plan da završimo ovaj idealan dan u restoranu pokvario nam je Siniša. Umesto u kafanu svratili smo kod njega “samo na kafu”, a tamo nas je čekala spremna gozba kakvu nismo ni sanjali. Srdačnost, toplina, vrhunska klopa , ona atmosfera koju možeš da doživiš samo kod našeg domaćina. Kraj dana koji je već savršen dan učinio još boljim.

GPS trek cele ture:

Napomena!

Priloženi GPS trekovi su postavljeni u svrhu ilustracije putanje kretanja, te ne predstavljaju nužno niti pravi niti bezbedan put. Planinsko okruženje predstavlja potencijalno vrlo opasnu sredinu, a odlike terena umnogome zavise od godišnjeg doba i vremenskih uslova u datom trenutku, te trekove ne čini univerzalno primenjivim. U prirodi morate uvek biti spremni na iznenađenja. Trekove možete koristiti u svrhu analize, pripreme i upoznavanje terena pre vaše ture, ali NIKAKO i kao putanju kojoj možete verovati. S tim u vezi, na svakom pojedincu ostaje da proceni nivo svojih sposobnosti pre nego što se upusti u avanturu i da dobrom pripremom svede rizike na minimum. Uvek imajte broj telefona odgovarajuće spasilačke službe. Za teritoriju Republike Srbije to je Gorska služba spasavanja Srbije, koju 24/7 možete kontaktirati putem dežurnog telefona +381 (0)63 466 466.

Tekst i fotografije Dimitrije Ostojić © 2019

Read More