OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_449_ED

Velika Rudoka

Da ste pre desetak godina pitali nekog planinara o vrhu Velika Rudoka (2658), verovatno ne bi znao ni na kojoj planini se nalazi. Danas je potpuno drugačija situacija i ime ovog vrha se sve češće pominje. Ovaj šarski vrh je dospeo u fokus nakon pojave informacije da je u pitanju tačka sa najvećom nadmorskom visinom na teritoriji Republike Srbije. Verovatno se pitate, odakle to sad kada smo učili da je to prokletijski vrh Đeravica (2656 mnv.)?

Ne, nije Šara u međuvremenu porasla, niti je u pitanju neko novo otkriće. Velika Rudoka (alb. Maja e Njeriut ili Rudoka e Madhe) je tu oduvek, sa visinom ucrtanom na topografskim kartama još polovinom prošlog veka, ako ne i pre. Međutim, tačna granica Republike Makedonije i Srbije nikada nije bila precizno utvrđena, već je bila predmet određenih sporenja još od perioda FNRJ. Pregovori oko razgraničenja su otpočeli tek krajem devedesetih i konačno su završeni 2001. godine potpisivanjem ugovora između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Makedonije o protezanju i opisu državne granice. Baš tim ugovorom definisano je da se granična linija prostire (između ostalog) preko vrha Velika Rudoka, što je ovaj vrh sa svojih 2658 metara nadmorske visine učinilo i oficijalno najvišom tačkom na teritoriji Republike Srbije.

Bilo je potrebno dvadeset godina da se ovaj podatak ozvaniči, tako da je nakon objave u Statističkom godišnjaku RS iz 2021. godine ovaj podatak oficijalan. Još jedna zanimljivost vezana za ovaj vrh je i njegova visina. Sve ćešće se pominje da je vrh na visini od 2660 metara i da su to podaci dobijeni novim merenjima. U ovom tekstu ću se držati visine od 2658 metara, baš one koja je upisana na vojnoj topografskoj karti (recimo 730-2-1), sve dok ne pročitam relevantan izvor koji govori o novim merenjima (npr. da je merenje izvršilo neko relevantno telo). Svi smo svesni da de iure ovo jeste vrh Srbije, dok de facto Republika Srbija nema kontrolu nad teritorijom Kosmeta, gde se ovaj vrh i nalazi. Ovde stajem sa pravom i politikom, jer kvaliteti Rudoke nisu u visini i granicama, već u prelepom prirodnom ambijentu koji je dugo prolazio „ispod radara“ većine planinara.

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_449_EDPogled na Veliku Rudoku 2658

Velika Rudoka (2658)

Rudoka pripada krajnjim južnim delovima Šar Planine. Nalazi se između vrhova Borislavec (2675) i Golema Vraca (2582), gde se Šara i završava i nastavlja planina  Korab. Vrhom se prostire državna granica, ka zapadu (ka Kosmetu) obronci se spuštaju ka Gori, a na istoku ka Pološkoj (Tetovskoj) kotlini. Između pomenutog Borislaveca i Rudoke nalazi se cirk kojim dominira veliko ledničko jezero – Crno Jezero. Ovaj deo planine je bogat vodom i pored velikog jezera postoji još jedno manje, koje se nalazi na na 200 metara većoj nadmorskoj visini. 

Opčinjen Šarom i željom da obiđem sve njene delove došao je red da se upoznam i sa južnim krajevima ovog spektakularnog masiva. Nekako prirodno Velika Rudoka se nemetnula kao sledeća destinacija za ski-turno uspon, što je grupa bliskih prijatelja sa istom pasijom oduševljeno prihvatila. Nakon sakupljanja informacija i pravljenja plana čekao se samo pravi trenutak. Dugačka snežna sezona 21/22 nam je omogućila da na ovu visoku turu krenemo polovinom aprila i uživamo u blagodetima dugačkom dana.

 Uspon

Uspon na vrh je moguć i sa kosmetske i sa severno makedonske strane. Mi smo se iz praktičnih razloga opredelili za makedonsku. Polazna tačka uspona je Novo Selo, albansko seoce na 1200 metara nadmorske visine, do koga postoji solidan put koji se održava i zimi. Velika Rudoka nije blizu, potrebno je preći put od skoro 14 km i 1500 vertikalnih metara, što zimi i nije baš jednostavno izvesti u jednom danu. Prvi deo uspona od sela, pa sve do Bogovinjske reke vodi širokim kolskim putem sa dosta blagim usponom. Prelaskom potoka dolazimo na obronke Borislaveca, koje je potrebno istočnom stranom zaobići uz postepeno penjanje ka jugo-istočnom grebenu. Nakon izlaska na južne padine Borislaveca ulazimo u prelepi amfiteatar koga formira niz vrhova Rudoka, Ezerski Rid i Borislavec. Odatle ruta vodi direktno ka Crnom Jezeru, strmom i lavinoznom padinom. Ostatak uspona je potpuno logičan, treba pratiti seriju cirkova, koja će nas poput stepenika dovesti do grebena i konačno samog vrha! Zbog distance naš plan je bio da prvog dana stignemo do Crnog Jezera, tu prenoćimo u šatorima, a zatim da sledećeg dana izvršimo uspon na Rudoku i vratimo se nazad sličnim putem do Novog Sela. Ovo je bio plan, a kako je stvarno tekao uspon možete pročitati u opisu fotografija.

Novo Selo, Severna Makedonija

 Novo Selo, planinsko selo gde još uvek može da se oseti duh starih vremena. Sa svojih ~1200 mnv. predstavlja idealno mesto za uspon na obližnji vrh Borislavec.

Most na Bogovinjskoj reci

Mostić na Bogovinjskoj reci. Dobro mesto za pauzu sa izvorom pijaće vode.
Sa kompletnom opremom na leđima, uključujući skije i pancerice, na turu smo krenuli tek popodne. Prva deo uspona je lagan, što se nije moglo reći za naša rančeve. Od ovog mostića prelazi se na obronke Borislaveca, polako se pojavljuje više snega i kreće pravi uspon.

Katun sa pogledom na Titov Vrh

Čobanski katun sa pogledom na Titov Vrh, najvišu tačku Šar Planine (2747).
Sa porastom visine pojavljuju se sve veće snežne celine, da bi konačno na oko 1500 metara procenili da uspon možemo nastaviti na skijama.

Skijasi sa Titovim Vrhom u pozadini

Pretežno jugo-istočna orijentacija padina u kombinaciji sa prolećnim suncem je odradila svoje, pa smo u dosta navrata bili primorani da velike pečate trave prelazimo pešaka, jer ih je bilo lakše preći bez skija nego zaobići.

Pogled na Suvu Goru i Pološku kotlinu.

Pogled na Suvu Goru i Pološku kotlinu.
Stalno skidanje skija utiče i na ritam kretanje, pa se čovek brže zamori. Na svu sreću vreme je bilo fantastično, vidljivost odlična, a tople boje aprilskog sunce dodatno su ulepšale, već prelepe krajolike. U takvim uslovima čovek zaboravi na umor, tako da nam je uspon postao stvarno naporniji tek sa potpunim zalaskom sunca i prestankom te svetlosne hipnoze.

Karun u kome smo prespavali.

Penjući se kroz mrak sa teškim rancem na leđima, po ko zna koji put sam razmišljao o tome kolika je šteta što na našim prostorima ne postoji bolja mreža planinarskih domova i skloništa. U Alpima je drugačije, gotovo za bilo koju turu možete računati na logistiku nekog planinarskog doma. To znači i laganije kretanje, a samim tim i bolji dobačaj. Kod nas je tako kako je, gde ima domova nije preterano interesantno za turno ili zimske uspone, a gde je dobar teren uglavnom nema nikakve logistike. Negde u tim trenutcima unutrašnjeg monologa, krajičkom oko sam primetio tamnu siluetu objekta na padini ispred nas. Odmah smo se uputili tamo i na naše zaprepašćenje našli vrlo pristojan čobanski katun. Nije ga bilo ni na jednoj karti (papirnoj, digitalnoj, bilo kakvoj), ili opisu planinarskih tura, a zasigurno je tu godinama, ako ne i decenijama. Naše otkriće nas je ubrzo navelo na promenu plana. Zašto ne bismo iskoristili komfor katuna, prespavali, ostavili teške stvari i ujutru lagani i brzi izašli na vrh? Prilika je bila suviše dobra da je ne iskoristimo…

Gozba pred spavanje.

Neplanirana gozba u neplaniranom katunu.

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_328_ED

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_410_ED

Krenuli smo ka vrhu sa prvim svetlom. Ako je prethodni zalazak bio lep, ovaj izlazak Sunca je bio spektakularan. Možda sam dosadan, ali meni ovakvi svetlosni uslovi jednostavno pune baterije. Bez pravog GPS treka, put smo tražili prateći konfiguraciju terena, osećaj i iskustvo.

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_466_ED

Konačno pred nama se otvara pravi alpski ambijent. Prelazimo lagano u veliki anfiteatar koga pravi greben koji se pruža od Velike Rudoka, preko Ezerskog Rida, sve do Borislaveca.

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_495_ED

Prelazak na južne padine Borislaveca i traverza ka jezeru.
Zbog lavinoznog terena ova padina nas je najviše brinula još dok smo rutu analizirali na „papiru“. Srećom uslovi su bili solidno dobri, sneg nabijen, no mi smo i dalje ovaj potez prošli uz maksimalan oprez. Sve je toliko bilo tvrdo da smo zapravo najviše brinuli da ne proklizamo i  izgubimo na visini.

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_511_ED

Od Crnog Jezera (~2170 mnv.) ka vrhu teren je pravo alpsko igralište , a pravac kretanja vrlo logičan. Uslovi su nam bili savršeni, sa dobrim snegom i bez jakog vetra.

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_515_ED

Serpentina po serpentina…

Grupa turno skijasa na vrhu Velika Rudoka

Posle nešto preko 4h uspona stigli smo na Veliku Rudoku (2658). Tamo nas je dočekao jedinstveni pogled na ostatak Šare, i vetar koji je obarao sa nogu.

Sar planina panorama

Panoramski pogled sa Velike Rudoke na ostatak masiva Šar Planine. 

KorabNa jugo-istoku dominira moćni Korab. Kada već pominjemo najviše vrhove, vrh ove planine Golemi Korab (Mali i Korabit) 2764  je granični vrh između Albanije i Severne Makedonije, i ujedno najviša tačka obe države.  Pored toga turno uspon na Golemi Korab je nešto što morate da probate ako volite ovaj sport, moja najtoplija preporuka.

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_522_ED

Sa vrha se odlično vidi i Titov Vrh (2747), inače najviša tačka Šar planine. Lako se razlikuje od ostalih vrhova po građevini (kuli) koja se nazire čak i sa velike daljine. Susedni vrh na fotografiji, sa kojim formira sedlo, je Bakardan (2704), dok se između njih, a bliže Titovom Vrhu vidi Vrtop (2555).

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_620_ED

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_826_ED

Spust smo otpočeli strmom padinom direktno sa vrha. U višim delovima sneg je bio tvrđi, ali dosta dobar za skijanje. Budimo realni, nije kao da smo očekivali pršić u aprilu :) Zaokret po zaokret i već smo bili na jezeru. Samo spuštanje nije u potpunosti pratilo našu putanju uspona, a baš od jezera smo napravili jednu veću devijaciju. Umesto da krenemo (onim lavinoznim) obroncima Borislaveca nazad ka grebenu, odlučili smo se da se dolinom spustimo još niže, kako bi produžili skijanje i sam greben presečemo na nižoj nadmorskoj visini. Ispostavilo se da smo uradili odličnu stvar. Prvo, naleteli smo na još jedan katun, koji je na odličnoj poziciji, a deluje čak bolje od onog „našeg“. Naravno, ni njega nema ucrtanog na kartama, a nalazi se na fantastičnoj lokaciji. Drugo, naleteli smo na letnju stazu, koja je realno bila bolja za povratak, i lakše smo izbili ka katunu gde smo prenoćili.

Velika Rudoka u poazdiniPovratak ka grebenu, ovoga puta letnjom stazom. U samom sredini fotografije se nazire krov pomenutog katuna, iznad se jasno vidi plato na kome je Crno Jezero, a velika gromada na levoj strani su obronci Rudoke. 

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_878_ED

Do našeg hata smo stigli po snegu koji se odavno pretvorio u kačamak. Neznanom vlasniku ovog velelepnog objekta smo se odužili tako što smo ostavili zalihe dugotrajne hrane. Nama su teret, a njemu će sigurno koristiti tokom letnjih meseci ;)

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_880_ED

Grebenski potez od Ljubotena  (piramida skroz desno) pa sve do Konjuške i Crnog Vrha
Opet smo na deonici gde su nam skije često na ramenima…

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_902_ED

Visoka temperatura i smanjenje nadmorske visine ne znači nužno i kraj skijanja :) Do konačnog pakovanja skija imali smo nekoliko dobrih padina…

OSTOJIC_DEE_RUDOKA_2022_937_ED

Titov Vrh (2747), Bakardan (2704) i Mali Turčin (2702).
Iznad nas su bili vrhovi Šare, a ispod nas poslednja skijiva deonica. Nakon nje čekao nas je široki put do Novog Sela, gde se završila i naša avantura. Zapravo završila se u kafini u Skoplju, kako dolikuje ;)

Sve u svemu imali smo jednu vrlo lepu turno akciju za zatvaranje sezone 21/22. Vrlo je izvesno da ćemo se vratiti u ove krajeve i posetiti Borislavec čije padine obečavaju dobro skijanje. U realizaciji ove ture puno nam je pomogla makedonska planinarka i naša prijateljica Irina Dišovska, bez čije logističke pomoći i saveta ova akcija ne bi prošla ovako glatko. Veliko hvala!

Velika Rudoka, Šar Planina, Severna Makedonija, april 2022.

GPS trek našeg uspona, sa ubeleženom tačkom katuna u kome smo prenoćili. Putanja spusta bila je za nijansu drugačija, ali na žalost taj trek nisam snimio.

Napomena!

Priloženi GPS trekovi su postavljeni u svrhu ilustracije putanje kretanja, te ne predstavljaju nužno niti pravi niti bezbedan put. Planinsko okruženje predstavlja potencijalno vrlo opasnu sredinu, a odlike terena umnogome zavise od godišnjeg doba i vremenskih uslova u datom trenutku, te trekove ne čini univerzalno primenjivim. U prirodi morate uvek biti spremni na iznenađenja. Trekove možete koristiti u svrhu analize, pripreme i upoznavanje terena pre vaše ture, ali NIKAKO i kao putanju kojoj možete verovati. S tim u vezi, na svakom pojedincu ostaje da proceni nivo svojih sposobnosti pre nego što se upusti u avanturu i da dobrom pripremom svede rizike na minimum. Uvek imajte broj telefona odgovarajuće spasilačke službe. 

Tekst i fotografije Dimitrije Ostojić photo © 2022

Read More

IMG_2584A_EDSMP

Durmitor: Šljeme i još neke teme…

Mali uvod, na Durmitoru je od početka pa do kraja januara ove 2021. godine, skoro u kontinuitetu padao sneg. Meštani kažu da dugo nije palo toliko snega u januaru. U međuvremenu su se i granice Srbije i Crne Gore otvorile, a mi smo samo čekali priliku da dođemo na Durmitor i odradimo jednu lepu turno turu. Jedino što nismo očekivali je nagli porast temperature koji je došao sa stabilizacijom vremena početkom februara. Visoka temperatura u kombinacija sa dosta snega je situacija koja može prilično da poremeti planove.

Dolaskom na prevoj Jabuka, zapravo istoimenu planinu koja se nalazi na granici Crne Gore i Srbije, ostvarujemo prvi vizuelni kontakt sa jedinstvenim Durmitorom. Nikada ga pre nisam tako dobro video sa ove lokacije. Prizor obećava dobru avanturu.

Durmitor2500px

Panorama Durmitora sa označenim (meni prepoznatljivim) vrhovima. Fotografija nastala sa prevoja Jabuka, nekih 40ak kilometara od same planine. Uslovi za fotografisanje možda nisu bili najbolji, ali trenutak kada ispred vas pukne Durmitor u punom sjaju vas teraju da napravite ovakav kadar.

Stižemo polako i na Žabljak, a on u najboljem zimskom izdanju. Puno snega, nema vetra, odlična vidljivost i alpski ambijent koji ne može da ne prija. Ali u brdima nije tako mirno. Popodnevna svetlost i snažni vetrovi prave prelepe i dramatične prizore. Posle nekoliko okidanja foto-aparata već sam spokojan, sve da sad odustanem od uspona na koji praktično još nisam ni krenuo, sretan bih se vratio kući. Ovi kadrovi su vredni puta do ovde, sve ostalo je premija. Nastavljamo dalje, idemo ka Lokvicama preko Ivan Dola. Plaše me vetrovi u daljini, možda još više temperatura koja je u plusu celog dana.

IMG_2584A_EDSMP

Igra popodnevnog svetla, vetra i oblaka. Pogled na Minin Bogaz iz pravca Crnog jezera.

Vruć vetar

Nekoliko sati kasnije još uvek nismo stigli do odrdišta. Snežni nameti su napravili neki novi reljef i ozbiljno nam otežali i put i orijentaciju. Po ovoj oluji i mraku teren me podseća više na mesečevu površinu nego na onaj dobro poznati put do Lokvica. Naporno je, ali dok god imam entuzijazma za fotkanjem znam da je sve pod kontrolom i da su uslovi još uvek samo prihvatljivo loši. Udari vetra obaraju sa nogu, pa konstantno tražim balans kako ne bih završio u snegu. Ali ispod brila i kapaljuče je osmeh, srećan sam što sam ovde, to je dovoljno. A vreme? Pa ono i onako nikad nije onakvo kakvo očekujemo. To što nas baca dok se probijamo na skijama je južni vetar. On je najveći neprijatelj nas ljubitelja zimskih aktivnosti i ne volimo ga. Sa druge strane da ovim intezitetom duva sever, ne znam da li bi imali ikakve šanse da nastavimo dalje.

IMG_2678A_EDSMP

IMG_2866A_EDSMP

Dok se probijamo lagano, prisaćem se mog prvog kontakta sa durmitorskom zimom. Na baš ovoj deonici od Žabljaka do Lokvica sam pre skoro dve decenije, tokom zimskog alpinističkog tečaja, zakoračio u svet zimskog visokogorstva i alpinizma. Početak nije bio sjajan, više je ličio na fijasko. Prilično neiskusan i sa rancem od 30+kg u kome je bilo više onogo što mi ne treba nego treba, propadao sam do struka kroz sneg na svakom drugom koraku. Na oko ⅔  puta bio sam toliko iscrpljen da sam ozbiljno razmišljao da odustanem. Ipak nisam, ne ide da odustanem a obuka još praktično nije ni počela. I tako u nekom trenutku pokušavam da se izvučem iz snega u koji sam po stoti put upao, kada pored mene elegantno prolazi čovek na skijama i još ide uzbrdo. Ništa mi tada nije bilo jasno. Jedan od instruktora mi je kasnije objasnio da su to turne (ili turno) skije i kako rade. Pošto sam još tada voleo skijanje znao sam da će nam se se putevi ponovo ukrstiti. To se desilo tek desetak i više godina kasnije kada sam kupio svoj prvi set turno skija, i od tada pa do danas one su moje podrazumevano sredstvo za kretanje po snegu zimi.
Nekako sam na kraju stigao do Lokvica tada i to taman kada je počinjala oluja, baš poput ove sada. Iscrpljen i bled od umora, nakon topljenja snega uvokao sam se u vreću i zaspao u šatoru koga smo jedva postavili od jačine vetra. Agonije se tu naravno nije završila. Tokom noći nam je vetar doslovno polomio šator pa nismo imali ni gde normalno da spavamo. Razmišljam koliko je taj vetar bio hladniji i jači od ovog danas, koliko je ustvari sada super, o tome da verovatno sada i ne bi bio ovde da te 2002. nisam došao na Durmitor i izdržao do kraja…

I sada smo stigli do Lokvica, neuporedivo lakše nego tada. Još 15ak minuta otkopavanja ulaza i bili smo spremni da se raskomotimo u komforu ušuškanog katuna. Svi smo stigli, cela turno ekipa i bonus tri psa. Krenuli su za nama iz Ivan Dola i nisu se odvajali bez obzira na vremesnke uslove. Ima nešto čudno sa tim psima i Durmitorom, kad god ovde krenem u brda, krene i neki pas zamnom, i uglavnom ne odustaje do kraja.

IMG_2978A_EDSMP

Otkopavanje katuna…

Prva svetlost dana govori mi da su šanse da ispunim svoj plan jako tanke. Vetra više nema, ali zato ima oblaka i temperature koja je u plusu. Ideja je bila da tog dana odemo do Velike previje, popnemo se na Veliki Međed (i južni i severni vrh) i spustimo do Kalice i alpinističkog bivaka gde bi i prespavali. Plan za sledeći dan je još ambiciozniji: uspon na Milošev tok strmim kuluarom, prelazak čitavog grebena Šljemena i spust do skijališta Savin kuk.

hdrSpremni za pokret, još da se oblaci malo raziđu i krećemo. Foto: Miloš Borenović

IMG_3034A_EDSMP

Oblačnost se polako razilazi., dovoljno da možemo da krenemo.

IMG_3047A_EDSMP

Jednu manju deonicu na putu ka Velikom ramenu nije bilo moguće proći na skijama.

Put do Velike previje, strmog zida koji razdvaja dolinu Veliku kalicu od Lokvica, vodi preko vrlo lavinoznog terena i to nam je najveća briga. Skoro svi faktori koji povećavaju opasnost od lavina su bili ispunjeni, od količine snega, preko vetrova do temperature. Najgore od svega, celo jutro se od guste magle nije ništa videlo, pa nismo ni mogli da vizuelno osmotrimo teren i vidimo da li je bilo i tragova spontanih lavinskih aktivnosti.  Odlučili smo da ipak krenemo ka previji i da na samom terenu odličimo da li nastavljamo po planu ili se povlačimo. Negde na pola puta, na Velikom ramenu, konačno vidimo Veliku previju. Tu donosim odluku da danas ipak ne idemo dalje. Grupa je prevelika, teren (sneg) dosta opasan, kasno smo krenuli i plus je jedan član ekipa imo ozbiljan peh sa opremom zbog koga smo izgubili dosta vremena. Tu je Međed i biće tu i neki drugi put, nisam bio raspoložen za kockanje. Vratili smo se do Žabljaka, jer iz Lokvica ništa nismo mogli da penjemo, svuda je bila ista situacija. Imamo novi plan, idemo sutra na Šljeme, možda su tamo uslovi bolji.

IMG_3079A_EDSMP

Na ovakvoj strmini dobro uvežbani kick turn puno znači.

IMG_3082A_EDSMP

IMG_3099A_EDSMP

I konačno je pred nama. Velika previja na dohvat ruke. Tako blizu, a tako daleko. Deli nas samo nekoliko stotina visoko lavinoznih metara. Da se ranije razvedrilo, da smo ranije krenuli, da je bilo hladnije, da je … 

IMG_3097A_EDSMP

IMG_3225A_EDSMP

Bandjerna i Zupci, visoko iznad nas.

IMG_3298A_EDSMP

Osvrt sa poslednje tačke odakle se pruža pogled na dolinu Lokvice i okolne vrhove – na pravi planinarski raj. Nakon toga sledi ulazak u šumu i spust do Crnog jezera. Pored Crnog jezera ima i jedna kafana, tačnije fensi restoran, poslužiće za ubijanje tuge.

IMG_3332A_EDSMP

Plivao sam na Crnom jezeru, vozio čamac, šetao oko njega, a sada mogu da kažem da sam ga i prešao na skijama :)

Šljeme

Uspon na Šljeme iz sela Virka je turno klasik Durmitora. Tura koja pruža potpuno uživanje u planini, laku navigaciju i potencijalno fenomenalno skijanje u spustu.

Šljeme je veliki greben koji potpuno dominira južnim delom centralnog masiva Durmitora. Na severnoj strani to je okomita litica, čija krečnjačkaj stena mami alpiniste, dok je južna strana dosta pitomija, naročito u višim delovima. Dominantni vrh na grebenu ne postoji, jer u većem delu visina konstantna uz male varijacije, ali ipak razlikujemo dve bitne tačke: Istočni vrh Šljemena (2445) i Vrh Šljemena (2455). U nastavku grebena se nalazi i vrh Milošev Tok (2426), koji je nešto izdvojeniji, ali može se smatrati istom celinom. Mi smo se odlučili za uspon na Istočni vrh, iako je cela grebenska tura fantastična za turno avanturu (bacite pogled na nestvarna.blog reportažu).

OSTOJIC_DIMG_3372A_EDLR

Iza Sinjevine se pojavljuju prvi zraci sunca i obasjavaju gornje delove Savinog kuka, a mi polako krećemo. Za razliku od jučerašnjeg dana vreme je fantastično, a vidljivost ogromna. Prvi deo uspona od žičare skijališta vodi ski stazom do međustanice, odakle se odvaja na levo pored listopadne šume i polako penje donjem delu grebena i uzvišenju koje je na kartama poznato kao Panalj (1813). Upravo tu izlazimo iz ušuškane zone na vetrometinu grebena. Odatle kreće „lansiranje” jer sledi 600 metara konstantno jakog uspona. Sneg je odličan, tome smo se i nadali. Ove godine je vetar, koji inače često duva „čistom stranom” Šljemena, formirao ogromne snežne strehe duž celog grebena, pa se sve vreme krećemo desetak i više metara ispod snežne linije grebena. Bez veće pauze forsiramo do gornjeg dela grebena, a ubrzo stižemo i na Istočni vrh. Kako smo se popeli, tako je i vetar malo utihnuo i dopustio da uživamo u prelepom pogledu na veliki broj durmitorskih vrhova.

IMG_3389A_EDSMP

Osojne grede, severno orijentisane litice koje se spuštaja sa istočnih delova Šljemena ka skijalištu Savin kuk.

IMG_3412A_EDSMP

Tokom većeg dela uspona sa grebena se pruža odličan pogled na Sedlene grede (2227).

IMG_3449A_EDSMP

Poslednja zaravan pred vrh.

IMG_3452A_EDSMP

Istočni vrh Šljemena (2445)  sa Bobotom i Bezimenim u pozadini.

20210205_115024

Ekipa na vrhu. Foto: Bojan Marić

IMG_3489A_EDSMP

Greben Šljemena od Istočnog vrha dalje ka Miloševom toku. Ogromne snežne strehe predstavljaju veliku opasnost za manje iskusne planinare. Nakon monotonog hodanja po manje-više ravnom grebenu, čovek može da se lako opusti i nesvesno pređe na strehu, a to može biti kobno. Recimo da su u nekim delovima strehe bile i 20 metara bočno od stvarne linije grebena. Sa Šljemena se inače odlično vidi i Kalica, Velika previja, Terzin bogaz, Međed i još puno topološki zanimljivih lokacija koje se nalaze ispod severnog zida, ali samo kada nema streha koje zaklanjaju pogled na „ambis”.

Detlji sa severnih litica Šljemena koje se okomito spuštaju ka Velikoj kalici.

IMG_3516A_EDSMP

Bobotov Kuk (2523 m), vrh Durmitora i prvi sused Bezimeni vrh (2487). Reportažu sa zimskog uspona na Bobata iz 2012. godine možete videti u ovoj temi: Durmitor hot ‘n cold

Povratak sa vrha predstavlja ~900 vertikalnih metara čistog skijaškog zadovoljstva. Vratili smo se „via normale”, kako smo se i  penjali, i bilo je super. Od više prijatelja sam dobio sugestiju da je za spust još atraktivniji Mlječnio do, ali zbog visoke temperature ipak sam odlučio da se vratimo deonicom koju smo upoznali tokom uspona. Sneg je i dalje odlično „držao”, pa smo se brzo sjurili do skijališta, i naravno nazdravili za još jednu uspešnu akciju i prelep dan proveden na planini. One „velike planove” ostavljamo za naredni dolazak na Durmitor, Šljeme je bila više nego dobra utešna nagrada.

OSTOJIC_DIMG_3595A_EDLR

IMG_3646A_EDSMP

IMG_3725A_EDSMP

Trek uspona na Istočni vrh Šljemena

Napomena!

Priloženi GPS trekovi su postavljeni u svrhu ilustracije putanje kretanja, te ne predstavljaju nužno niti pravi niti bezbedan put. Planinsko okruženje predstavlja potencijalno vrlo opasnu sredinu, a odlike terena umnogome zavise od godišnjeg doba i vremenskih uslova u datom trenutku, te trekove ne čini univerzalno primenjivim. U prirodi morate uvek biti spremni na iznenađenja. Trekove možete koristiti u svrhu analize, pripreme i upoznavanje terena pre vaše ture, ali NIKAKO i kao putanju kojoj možete verovati. S tim u vezi, na svakom pojedincu ostaje da proceni nivo svojih sposobnosti pre nego što se upusti u avanturu i da dobrom pripremom svede rizike na minimum. Uvek imajte broj telefona odgovarajuće spasilačke službe. Za teritoriju Republike Srbije to je Gorska služba spasavanja Srbije, koju 24/7 možete kontaktirati putem dežurnog telefona +381 (0)63 466 466.

Tekst i fotografije Dimitrije Ostojić photo © 2021

Read More

Spust sa pogledom na Matterhorn

Ski transverzala između dva švajcarska planinska gradića Arole (Arolla) i Cermata (Zermatt) važi za jednu od posećenijih ruta u peninskim Alpima. Skoro 2200 metara spusta niz glečare sa vrha Tet Blanš (Tête Blanche 3706), tik ispod zapadnih i severnih padina čuvenog Materhorna (Matterhorn 4478) je možda vrhunac ove dvodnevne avanture, ali ne i jedina stvar koja ostaje u pamćenju…

(више…)

Read More

dimitrijeostojic.com

Axalp 18

Kada dođe vreme za početak akcije vi ćete spremno čekati sa objektivom uperenim ka zoni očekivanja Horneta. Oni će se pojaviti, vi ćete pokušati da ih pratite, nekoliko sekundi kasnije oni će nestati iza brda praćeni ehom buke sa obližnjih litica. Spuštene vilice, sa izgubljenim pogledom u daljinu, opijeni adrenalinom, pitaćete sebe „šta se ovo upravo desilo?“. Desio se Axalp. I ako vam se desio jednom, velika je šansa da će vam se desiti ponovo, jer na ovo se čovek, ljubitelj avijacije, lako navuče.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comF/A-18C Hornet Švajcarskog RV u oštrom zaokretu tokom prvog dana vežbe Axalp 2018.

U krugu zaljubljenika u vojnu avijaciju, Axalp se danas smatra jednim od najzanimljivijih događaja otvorenog tipa. Ova reputacija je sa pravom zaslužena, jer je po mnogo čemu Axalp jedinstven. Pre svega u pitanju je prava vežba koju izvodi Švajcarsko ratno vazduhoplovstvo, a glavni deo vežbe je gađanje avionskim topovima meta koje se nalaze na nadmorskoj visini od preko 2000 metara, i to bojevom municijom. Ali ono što je zaista jedinstveno je činjenica da vežbu mogu da posmatraju i civili i VIP gosti sa obližnjih vrhova koji se nalaze na svega par stotina metara od meta. Tokom dva dana, koliko vežba traje, smatra se da je skoro 10000 ljudi posetilo poligon Axalp, od čega i veliki broj stranaca. Međutim, ovo nije samo uvežbavanje jurišnih dejstava i gađanje meta na zemlji. Tokom blizu dva sata programa (identični oba dana), Švajcarsko RV prikazuje i osposobljenost za čuvanje važdušnog prostora, helikoptersko spasavanja u planinama, gašenje požara, a program se tradicionalno završava nastupom akro-grupe Švajcarskog RV „Patrol Svis” (Patrouille Suisse). Sve ovo Axalp čini događajem koji je nеka vrsta hibrida između vojne vežbe i aeromitinga.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comEurocopter AS 532UL Cougar
Sa prilično sigurnosti tvrdim da ćete na Axalpu imati najbolje uslove da napravite dobru fotku helikoptera, naročito Kuguara/Super Puma. Imao sam više puta prilike da fotografišem helikoptere iz drugih helikoptera (air to air snimanja), ali to nije ni blizu uslovima koje je priroda stvorila na Axalpu. U prepodnevnim časovima pored vas će heliši toliko puta proći da ćete imati dovoljno vremena za razna eksperimentisanja sa ekspozicijom. Jedan od razloga više da poranite…

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comPrelet u formaciji odeljenja aviona F/A-18C Hornet, uz izbacivanje IC mamaca.

Nastanak

Nakon serija invazija nacističke Nemačke 1939. i 1940. godine Švajcarska je postala opkoljena sa svih strana. Glavnokomandujući švajcarske vojske, General Henri Guisan uvideo je ozbiljnost situacije i u svom čuvenom govoru iz juna 1940. pozvao švajcarski narod da se pripremi za moguću invaziju od strane Nemačke. Glavni koncept odbrane se zasnivao na povlačenju u planiske regije Švajcarske i svojevrsnu gerilsku borbu sa okupatorom. U cilju pripreme vojske i mobilisanog stanovništa održan je veći broj vežbi u Alpima. Na jednoj takvoj vežbi tokom leta 1942. godine general Guisan, nezadovoljan preciznošću avijacije prilikom dejstva avio bombama, odlučio je da se vazduhoplovstvo mora hitno bolje pripremiti za pružanje vazdušne podrške u planinama. Nakon ove odluke formiran je poligon Axalp-Ebenfluh u Alpima, pokraj planiskog sela Axalp (danas ski centra), a nedaleko od novoformiranog vojnog aerodroma Meiringen. Samo nekoliko meseci kasnije, oktobra 1942. na novoformiranom poligonu održana je i prva vežba bojevog gađanja na planinskom terenu, poznatija kao Axalp Fligeršizn (Axalp Fliegerschiessen).
Nakon završetka Drugog svetskog rata, tradicija se nastavila, svakog oktobra održavana je vežba, a klipne avione Meseršmit Bf-109 E3 i D-3800 (licencno proizvedeni Morane-Saulnier M.S.406 ) polako su zamenjivali posleratni mlaznjaci Vampajer (de Havilland Vampire), Venom (de Havilland Venom ), Hanter (Hokker Hunter), a kasnije i Miraž III (Dassault Mirage III).

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comPogled na dolinu i poligon Aksalp-Ebenfluh (Axalp-Ebenfluh) sa vrha Tšingel (Tschingel). Na levoj strani poligona (istok) nalaze se mete od kojih se neke vide na ovoj panorami (na samom grebenu). Sa druge strane doline nalazi se dominantni vrh Vildgarst (Wildgärst ) visok 2891 metar.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comProlaz F/A-18 C kroz dolinu iz prvca istoka. U pozadini se vidi jedna od meta koja se nalazi na vertikalnim obroncima Vildgarsta

Uspon do vrha

Do poligona se može stići na dva načina: helikopterom ili pešačenjem. Prvi vid transporta je rezervisan za VIP goste i ponekog novinara, dok svima ostalim ostaje opcija planinarenja.

Uspon ka poligonu Axalp počinje u mestu Brienc (Brienz), koje se nalazi na obali istoimenog jezera, odakle posebni autobusi voze posetioce sve do planinskog mesta Axalp na 1560 nadmorske visine. Odatle je moguće iskoristiti žičaru koja vodi do visine od 1950 metara, i to je ujedno tačka odakle se put nastavlja na nogama. Za savladavanje preostalih 350 visinskih metara po strmom terenu, kolika je visinska razlika do vrha Tšingel, potrebno je nešto manje od dva sata hoda. Prostor za posetioce se nalazi duž tri uzvišenja oko vrha Tšingel, odakle pruža prelep pogled na dolinu koja je i glavna pozornica samog događaja. Iako sve ovo zvuči komplikovano, tipično perfektna organizacija Švajcaraca znatno olakšava dolazak do lokacije. Sve je organizovano do savršenstva i gotovo da nema šanse da se neko izgubi na putu do poligona. Šta više, švajcarska vojska je i na ovako nepristupačnom terenu obezbedila šatore sa hranom i pićem za posetioce. Hrana, piće, pa čak i montažni „Toi toi” toaleti se do lokacije za publiku donose pomoću vojnih helikoptera. Većina entuzijasta na uspon kreće u 05 časova, po mraku, kako bi zauzeli dobru poziciju, ali i posmatrali i jutarnje uvežbavanje vazduhoplova, koje je podjednako zanimljivo kao i glavni događaj.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comZvezdano nebo i kolona ljudi koja pod svetlom čeonih lampi prelazi najstrmiju deonicu uspona. Fotografi željni dobre pozicije i prilike da fotografišu jutarnje prolaze helikoptera, obično kreću po mraku i na vrh stižu kada i prvo svetlo.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comPogled sa poligona na jezero Brienc i mestašce Axalp, dok se skroz desno vidi vrh Aksalphorn. Sunce je još uvek iza horizonta, a svetlosni uslovi jedinstveni. Ako ste poranili i uhvatili prvi prevoz bićete nagrađeni spektakularnim pogledom na alpske krajolike.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comPrvu jutranju kafu uz švajcarski kroasan sa kremom i lešnikom, koje je helikopter tu dovezao nešto ranije, ćete popiti sa pogledom na okolne planine koje polako obasjavaju prvi zraci Sunca. Što bi anglosaksonci regli „priceless”.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comSa jednog dela poligona jasno se vidi planina Ajger (Eiger).
Nekih 15-ak kilometara od poligona Axalp nalazi se čuveni Ajger. Sa svojih 3970 metara nije najviši alpski vrh, ali je u istoriji planinarstva i alpinizma opstao zabeležen kao najteži. Tačnije njegova severna strana, čiji se gornji deo vidi na ovoj fotografiji, je poslednji „veliki problem Alpa“ i popeta je tek 1938. godine. I dan danas, uspon severnom stranom ove planine se smatra velikim poduhvatom. Svima koje zanima ova tematika najtoplije bih preporučio da pričitaju knjigu „White Spider” Hajnriha Herera, autora poznate knjige „Sedam godina na Tibetu”, i člana prve ekspedicije koja se uspešno popela na Ajger.

Planinska klima

Od 1942. pa do danas, Axalp planski nije održan samo 2014. godine i to zbog velikog aeromitinga „AIR 14” organizovanog povodom proslave 100 godina Švajcarskog RV. Surova Alpska klima u kombinaciji sa nestabilnim jesenjim vremenom unosi ogromnu dozu neizvesnosti u održavanje same vežbe. U proteklih 10 godina Axalp je otkazan čak 3 puta zbog izuzetno loših vremenskih uslova, i to uglavnom u poslednjem trenutku. Ove godine je nastup prvog dana blago izmenjen zbog nepovoljnog vetra, ali je i letenja i gađanja ipak bilo.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comEurocopter AS 532UL Cougar (ev br. T-340)
Surova planinska klima pokazala je svoju ćud i tokom Axalpa 2018. U par navrata vreme se pogoršavalo uz jake nalete vetra, pa je održavanje glavnog dela programa bilo neizvesno.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comPar lovaca F/A-18C Hornet tokom prolaska kroz dolinu.
Na okolnim brdima u oktobru već ima snega, što je tipično za alpske predele. Posetiocima ostaje da se dobro pripreme za celodnevnu avanturu, jer je velika šansa da će u istom danu biti i u zimskoj jakni i samo u majici sa kratkim rukavima.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Akcija

Zvanični program počinje tačno u 14.00 iznenadnim pojavljivanjem para aviona F/A-18C Hornet u dolini i brzim preletom u formaciji uz izbacivanje IC mamaca. Sve se toliko brzo dešava da od trenutka pojavljivanja aviona na početku doline da njihovog “iskakanja” preko vrha Axalphorn prođe svega 5 sekundi. Od tada pa narednih dva sata kreće spektakl između alpskih vrhova. Glavni deo programa je bojevo gađanje, gde odeljenja aviona F/A-18C Hornet i F-5E/F Tajger II (Tigar II), svojim topovima kalibra 20mm gađaju mete na zemlji. Avioni se praktično ne vide i ne čuju do trenutka naglog iskakanje iznad okolnih vrhova, nakon čega sledi poluprevrtanje i kratki topovski rafali iz obrušavanja, a nekoliko sekundi kasnije siluete se opet gube u alpskom krajoliku. Program je toliko dinamičan i brz, da je teško ispratiti koji avion gađa koju metu. Dejstvovanje se ponavljaju dosta puta, iz različitih pravaca, po različitim metama uz primenu različitih manevara, a po onome što se moglo videti na ovogodišnjem Axalpu, švajcarski piloti su izuzetno precizni.

Dežurni par lovaca Hornet je demonstrirao i svoju ulogu u kontroli vadužnog prostora i to presretanjem aviona Cesna Citejšn (Cessna 560XL Citation Excel) iznad poligona Axalp. Ovo je inače bolna tema za Švajcarce, jer već duži niz godina ratno vazduhoplovstvo obezbeđuje dežurstvo samo tokom radnih sati. To u praksi znači da dežurni par lovaca ne dežura od 17 do 08 časova. Tako je februara 2014. godine oteti civilni Boing 767 (Boeing 767) Etiopijan Eirlajnsa (Ethiopian Airlines) dopraćen do ženevskog aerodroma od strane francuskih i italijanskih dežurnih lovaca, jer švajcarski piloti ne dežuraju tokom noći. Tokom 2016. godine vraćeno je dežurstvo vikendima (i dalje samo radnim satima), a po rečima komentatora Axalpa, inače oficir švajcarskog RV, planira se vraćanje sistema dežurstva 24/7 „već” od 2020. godine.

Helikopteri u Švajcarskom RV imaju jako važnu ulogu te je njihova demonstracija zauzela značajno ulogu tokom programa. I pre samog nastupa posetioci su od ranih jutarnjih časova mogli da vide desetine letova helikoptera Super Puma/Kuguar i Eurokopter EC635, koji su dovozili VIP goste ali i hranu i piće za veliki broj posetilaca. Posebno se izdvojio atraktivan nastup posade helikoptera AS-532 Kuguar (Cougar), koja je uspela da izvuče maksimum iz ove letelice, uz vrlo efektnu scenu ispaljivanja čitavog kompleta IC mamaca za nepune 3 sekunde.
Poslednji deo programa više podseća na mini aeromiting. Tokom solo nastupa pilot F/A-18 je pokazao kako izgleda konstantno letenje pod velikim napadnim uglovima, a stalno formiranje kondenzacionih oblaka na krilima i aerodinamičko cepanje strujnica je dodatno upotpunilo vizuelni efekat i velikom broju fotografa omogućilo da naprave nesvakidašnje fotografije. Švajcarski Pilatus PC-21, koji se inače proizvodi u fabrici u Stansu na svega 30-ak kilometara od poligona Axalp, je takođe imao atraktivan solo nastup. Axalp se tradicionalno završava nastupom “Patrol Suisa”, akro-grupe Švajcarskog RV koja leti na avionima F-5E Tajger (Tigar). Ove godine je simbolično publiku pozdravila i velika formacija od 12 aviona F-5 Tajger, šest iz sastava akro-grupe i šest formacijskih borbenih mašina. Lovci F-5E/F su na kraju svog životnog veka, u aktivnoj službi su 40 godina i Švajcarsko RV duže vreme planira njihovo povlačenje iz naoružanja. Međutim do nabavke novih lovaca, čiji je datum neizvestan, Tajgeri ostaju u naoružanju, ali prema zvaničnim informacijama “Axalp 2018” je bio poslednja vežba na kojoj su oni učestvovali u bojevom gađanju. To čini ovogodišnji događaj donekle posebnem, jer se kako stvari stoje više neće čuti grmljavina 20 milimetarskih topova M39 iznad poligona Axalp-Ebenfluh.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comTačno u 14.00 Horneti ulaze u zapadni deo doline iz pravca jezera Brienc. Sve se dešava munjevitom brzinom, a avioni se odjednom pojavljuju iza obronaka i prolaze kroz dolinu, praktično ispod nivoa posmatrača.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comF/A-18C Hornet tokom dejstva sa šestocevnim rotirajućim topom 20mm M-61A1 Vulkan. Ako bolje zagledate uočićete i topovske granate ispred aviona.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comEfekat dejstva topa po jednoj od meta.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comHelikopter AS-532 Cougar u strmom penjanju ispaljuje čitav komplet IC mamaca.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comSolo nastup švajcarskog Kuguara (Eurocopter AS 532UL Cougar) bio je uživancija za oči i radost za fotografe. Nakon niza brzih prolaza, ispaljivanja mamaca, strmih penjanja i polu-petlji, usledio je pozdrav za publiku. Da bi ovo izveli piloti moraju zajednički da kontrolišu letelicu. Ruka desnog pilota je na kolektivnoj palici, dok je ruka levog na cikličnoj palici.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comPejzaži oko Axalpa su toliko dobri, da uopšte ne morate da jurite krupne kadrove letelica. Savršena fuzija prirode i tehnike će doći do izražaja ako se vidi i sredina u kojoj se letenje dešava.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comNortrop F-5E Tajger II (Northrop F-5E Tiger II) izbacuje IC mamce tokom brišućeg preleta kroz poligon. Kao i Horneti, i Tajgeri su učestvovali u bojevom gađanju meta. Prema raspoloživim informacijama ovo je poslednji Axalp na kome će Tajgeri učestvovati u gađanju meta.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comAvion F-5E Tajger II (Tiger II) iz sastava 6. lovačke eskadrile ”Patke” (Fliegerstaffel 6). Švajcarsko ratno vazduhoplovstvo danas ima tri aktivne eskadrile sa avionima F-5. Po nekim procenema poslednji Tajgeri će se povući iz naoružanja najkasnije do 2025. Godine, a pre toga će uslediti njihova zamena novim višenamenskim avionima.

DIOS_AXALP18_D2_0588_ED1600AEPHelikopter Eurokopter EC-635 ( Eurocopter EC635 / Airbus Helicopters H135M) u konfiguraciji za traganje i spasavanje.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comEC-135 / EC-635 / H-135 familija helikoptera pokazala se fantastično u misijama medicinske evakuacije iz brdskih predela u praktično svim alpskim zemljama.

Axalp_DIOS_AXALP18_0861_1600PDežurni lovac F/A-18C Hornet naoružan raketama AIM-120 i AIM-9. Švajcarski dežurni lovci nose dopunske rezervoare za gorivo na kojima je ispisana međunarodna frekvencija 121.50 Mhz koju koriste vazduhoplovi u nevolji.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comDemonstracija minimalne brzine leta dežurnog Horneta, sa izvučenim stajnim trapom, i sve to na preko 2000 mnetara visine…

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comPilatus PC-21

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comFormacija aviona za obuku Pilatus PC-7 i Pilatus PC-21 i moćnog F/A-18C Hornet

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Učestali preleti helikoptera koji u prepodnevnim satima dovoze VIP goste će vam pružiti više nego dovoljno prilike za „paninge“.
1/25 @ 500mm+TC1.4

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Helikopteri Aerospatiale AS.332M1 Super Puma sa vedrima tokom demonstracije gašenja požara.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comHelikopter Agusta Westland AW109 švajcarske spasilačke službe Rega i jezero Brienc u pozadini.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comNije u pitanju demonstracija spasavanja, već prava spasilačka akcija. Nakon prvog dana Aksalpa, starija gospođa je pri silasku povredila nogu, pa je nakon intervencije pripadnika spasilačke službe evakuisana helikopterom. Rega je neprofitna organizacija koja se bavi helikopterskim spasavanjem i vazdušnim medicinskim transportom i po mnogo čemu je jedinstvena u svetu, ali ulazak u detalje bi izašao van obima ove teme…

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comSuper-formacija 12 borbenih i akro Tajgera za početak spekatakularnog kraja. Aksalp (Axalp) se tradicionalno završava nastupom akro-grupe „Patrols Suis” (Patrouille Suisse) švajcarskog RV, koja leti na avionim F-5E Tajger II (Tiger II).

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.com

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comŠvajcarski Tajgeri u „ogledalu”

Oprema…

Zaljubljenike u fotografiju će verovatno zanimati koju sam foto-opremu koristio za ove snimke. U pitanju su tela Canon 5D mark IV i Canon 1D mark IV i objektivi Canon 500/5LIS, 100-400 LIS mark II i 24-105/4 LIS. Mnogo opreme za nošenje uzbrdo koja je jedva stala u ranac (btw Lowepro Flipside 500AW), no vredelo je. Na Axalpu će vam telo visokoh performansi i brzi tele objektivi biti od velike koristi, ali to ne znači da ne možete napraviti pristojne snimke ni sa dosta slabijom (i jeftinijom) opremom.

Axalp 2018 © www.dimitrijeostojic.comKris i Sale (deo četvoročlane ekipe fotografa iz Srbije) u akciji.

UM1600PAutor ovih redova i fotografija na pauzi za kafu.
Foto-oprema je samo deo priče, za potpuni užitak korisno je imati i malo plinsko kuvalo (primus), dobru odeću i neku podlogu (šatorsko krilo, ćebe, podlošku) na kojoj ćete provoditi vreme tokom „praznog hoda”. Foto: Uroš Mitrović

Još malo kadrova za kraj…

Ovaj tekst u nešto kraćem obliku i sa manje fotografija objavljen u članku „Spektakal između alpskih vrhova” u 315. broju (1. novembar 2018) magazina „Odbrana” .

Tekst i fotografije Dimitrije Ostojić © 2019

Read More

© www.dimitrijeostojic.com

U srcu Prokletija

Kada si (po stažu) mlađi planinar obično težiš najpoznatijim vrhovima. U jednom trenutku života obiđeš i sve te balkanske „moram popeti” vrhove. I šta dalje? Nema mnogo izbora – ili penješ neke nove vrhove ili ponavljaš stare. Ako mene pitate život je suviše kratak da bi stalno penjali iste vrhove, ali bez sumnje ima onih vrhova koji zaslužuju da se više puta obiđu.

(више…)

Read More

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.com

Maja Harapit

Maja Harapit je vrh na Prokletijama koji mi je odavno na listi želje. Praktično od onog trenutka kada sam prvi put kročio u dolinu Ropojana i na njenom kraju, ili bolje rečeno iza kraja ugledao karakterističnu siluetu koja se jedva nazirala. Nije u pitanju najviši vrh, čak ni visok za prokletijske standarde, sa svojih 2217 metara nadmorske visine nije sigurno ni u prvih 10. Nego visina i nije toliko bitna, meni je mnogo bitnija autentičnost vrha, topologija, odabir rute i njegova sveobuhvatna estetika. To su upravo i najači aduti Harapita.

IMG_4246ED1600PRWMaja Harapit, kamena gromada od krečnjaka jedinstvenog oblika. Obla kupa kojoj je južna strana vertikalno odsečena, pa iz daljine podseća po obliku na Josemitski Half Dome. Ova fotografija je nastala iz neposredne blizine vrhu i na njoj se vidi severna strana.

O vrhu

Maja Harapit se nalazi na teritoriji Republike Albanije, nekih 6 kilometara južno od granične linije sa Crnom Gorom. Poznat je i pod imenom Maja Arapit i Maja e Harapit. Njegova južna strana se vertikalno uzdiže iznad doline Theth i formira vertikalni zid visok 800 metara, što ga čini jednim od najvećih “big wall-ova” Balkana. Ni sa drugih strana ne izgleda ništa manje impozantno. Iz pravca severa, to jest Crne Gore, to je dominantni stenoviti vrh koji iz daleka izgleda nepenjivo. Zapadno od vrha se prostire velika prokletijska grupa Radohimes, kojoj i Maja Harapit pripada, i čini njen poslednji (najistočniji) vrh u nizu. Sa istočne strane vrh formira oštar greben sa južnom stranom, ali iako izgleda moćno i zastrašujuće, to je zapravo jedina strana kojom se do vrha može doći planinarskom stazom (pešačenjem, ne penjanjem).
Na istočnoj strani ispod vrha nalazi se istorijski zanimljiva tačka, prevoj Čafa Peja (Qafa e Pejës) ili na našem Pećki Prevoj. Ovo je bila bitna tačka na Pećkom putu koji se nekad koristio za transport robe i stoke iz Skadra i sa Jadrana do Peći. Sa druge strane Pećkog prevoja uzdižu se gorostasi Maja Popluks (Pop-Lukin vrh) i Maja Jezerce (Jezerski vrh) koji je ujedno i najviši vrh Prokletija (2694 m). Sve u svemu prelep vrh sakriven u spektakularanom ambijentu dobro ušuškanog i skrivenog srca Prokletija.

karta-prokletije-harapit

Karta terena po kome smo se kretali sa ucrtanom trekom našeg puta. Ova karta je generisana pomoću sjajne Maposmatic web aplikacije, koja je u stanju da generiše kartu spremnu za štampanje u nekoliko klikova.

Plan

Naš put ka Maja Harapitu je kao i obično počeo u Beogradu, odakle je potrebno između 8 i 9 sati vožnje do naše polazne tačke – sela Vusanje. Plan je bio da stignemo što pre do Vusanja, zatim krenemo kroz dolinu Ropojana, prođemo pored Ropojanskog jezera i preko doline Runica stignemo do (napuštene) letnje karaule Albanske vojske. Drugi dan je bio planiran za uspon na sam Maja Harapit, a treći za povratak i eventualno penjanje još nekog vrha. Ovaj treći dan i nije neophodan, ali u ovakvoj vremenskoj konstrukciji gde prvog dana na turu krećete praktično popodne itekako ima smisla.

Uspon

Pomalo umorni od dugog puta u Vusanje stižemo 1. marta oko 16h, par sati kasnije nego što smo planirali. Dalje od Grlje autom nećemo moći, dolina je puna snega. Stavljamo kože na skije i krećemo da klizamo po vlažnjikavom snegu. Zraci sunca koji se probijaju sa zapada i obasjavaju vrhove, daju neki poseban šmek već prelepoj Ropojani. Napredujemo lagano sa dosta opreme, ali to nam ne smeta. Glava je gore, gleda u vrhove, a telo blago hipnotisano lepotom ne oseća teret na leđima i nogama. Sve izgleda kako treba, čak se i osećam dobro, iako sam blago prehladjen krenuo na put.

© Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comBaš taj mali vrh čija se šiljasta silueta vidi u daljini, to je taj Maja Harapit. Daleko, a mrak samo se bliži…

Navigacija do karaule je prilično logična, sve vreme se ide kroz dolinu i jako je teško, da ne kažem nemoguće, pogrešiti pravac. Međutim na putu ima i nekoliko šumovitih deonica i one su uglavnom na jakim usponima, zapravo na skokovima iz doline u dolinu. Baš te šumice su nam pravile male probleme u traženju rute, pa smo uglavnom išli po logici i osećaju (svi smo prvi put bili na ovom terenu).

I upravo u poslednjoj šumi lagani uspon se malo zakomplikovao. Blago smo van staze, teren je strm, a oborenih stabala i granja beskonačno. Gledam u GPS i pokušavam da vidim koliko smo skrenuli, ali pozicija mi toliko oscilira da nemam predstave da li smo na 5 ili 50 metara od “staze”. Mrak je odavno pao. Svetlom čeone lampe obasjavam šumu kroz koju se penjemo i pokušavam da nađem logičan prolaz kroz lavirint granja. Skidam skije kako bih preskočio prepreku, ali istog trenutka propadam kroz sneg do struka. Već sam mrtav umoran i počinjem da sumnjam da ćemo te noći stići do karaule. Nisam baš ovako zamišljao početak dugo planirane avanture…

Par stotina metara šume nam je uzelo više energije nego desetak kilometara koje smo pre toga prešli. Stigli smo nekako do kraja šume i početka Runica, ali to je bilo to, osetio sam da bi nas nastavak puta totalno iscrpeo. To je značilo da neplanirano bivakujemo pod vedrim nebom, jer šatore nismo ni nosili, već samo vreće. Noć je bila začuđujuće mirna, bez vetra i sa relativno visokom temperaturom od oko -5C, tako da nije bilo potrebe za kopanjem vučje jame ili većeg zaklona. Ne pamtim kada sam brže zimi zaspao u vreći…

© Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comNekih 7.2 km kasnije stigli smo do kraja Ropojanske doline. Ovde negde prolazi i granična linija između Crne Gore i Albanije.

© Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comNaš skromni bivak. Iako smo stigli do Runica ipak smo odlučili da spavamo na samoj ivici šume, kako bi bili izolovaniji u slučaju pogoršanja vremena.

Osećaj pahulja snega na licu mi je govorio da se vreme promenilo i pre nego što sam otvorio oči. Čulo vida je samo to potvrdilo, vreme se jeste pogoršalo, tamni oblci navukli su sa severa. Pakujemo se i nastavljamo, nemamo jasan plan, da li idemo pravo na vrh ili do karaule…mnogo toga zavisi od vremenskih uslova. Na samom početku Runica, velika lavina iz masiva Maja Bojes je nanela velike količine snega na stazu. To nije bio jedini trag lavinske aktivnosti na koji smo naleteli. Topli dani nakon obilnih padavina su učinili svoj…

Maja Harapit Prokletije 2019 © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.com

Loše vreme nam daje prostora za kafu pred polazak.

© Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comPočetak Runica i prelazak preko ostataka lavine.

Fino napredujemo, osećam se ok, pa je onaj pesimizam od predhodne večeri opet zamenio talas lepih misli. Negde u tom trenutku okrećem se ka Matiji i u neverici gledam kako u jednoj ruci drži jednu polovinu veza, a u drugoj skiju sa ostatakom polomljenog veza. OK, danas nećemo do vrha, sad je jasno. Ako nešto ne bih želeo da mi se desi sa opremom, to je da mi se polomi vez na lokaciji koja je bukvalno Bogu iza tregera. Ni sam ne znam šta je tačno Matija uradio, ali nekako je uspeo da osposobi vez i nastavi put.

Kroz dolinu Runice brzo smo došli do uzvišenja gde se nalazi karaula ili bar gde bi trebala da se nalazi. GPS je pokazivao da smo na pravoj lokaciji, ali karaule jednostavno nije bilo…Samo sneg i to mnogo snega. Karaula je bila skroz pod snegom, a to smo shvatili kada smo videli malo parče armature koje je virilo, a iz daljine više ličilo na neku granu. E super, sad moramo i da kopamo, a nismo baš sigurni ni gde je ulaz. Uz malo domišljatosti i uz pomoć lavinskih sondi uspeli smo da “napipamo” gde je otvor ispod snega i iskopali tunel do unutrašnjosti karaule. Inače u pitanju je letnja karaula albanske vojske, napuštena pre mnogo godina. Iznutra je sve potpuno oronulo, ali tu su zidovi i krov, kao nekoliko metara snežne izolacije, nama više od toga i ne treba.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.com

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comČokište i Maja Bojs, negde u oblaku iznad nas.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comShit happens. Matija mi je nešto ranije rekao da je morao da zavari vez posle pucanja (u saobračajnoj nezgodi) i da mu je majstor tada rekao da iako ikad pukne, to neće sigurno biti na njegovom varu. Hm, ipak je pukao robusni Salomon Guarian, i to u sred nedođije…Vez praktično nije više bio upotrebljiv za „walk“ mod, ali je Matija uspeo da ga sredi i zaključa u „ski“ mod.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comNapuštenu karaulu smo nekako i našli, ali pravi izazov je bio naći vrata, to jest gde kopati.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comUz pomoć lavinske sonde „napipali“ smo veliki otvor, a zatim i iskopali tunel do njega.

Oblaci su počeli da se razilazi, a ispred nas se ukazao Maja Harapit. Uživo, izbliza, lepši i veličanstveniji nego na fotografijama. Sva ona sumnja da li ćemo uspeti, koju sam prošle noći imao, nestala je iste sekunde kada sam ga ugledao. I to što sam definitivno prehlađen krenuo na put, nije me više toliko brinulo. Vrh je bio ispred nas kao na dlanu, znao sam da ćemo se popeti.

Kod karaule smo bili oko 09.30, imali smo više nego dovoljno vremena da nastavimo uspon od karaule istog dana, ali smo ipak rešili da ostavimo uspon za sutra. Temperatura je već bila prilično visoka, a naš put ka vrhu je vodio preko nekoliko potencijalno jako lavinoznih deonica. Ipak ih je bilo bezbednije preći u ranim jutarnjim satima dok je sve “tvrdo”. Ostatak dana provedosmo u osmatranju rute i “gušterisanju” po Suncu

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comNapokon i vreme se poboljšalo. Pogled na Maja Harapit sa uzvišenja iznad izvora Sheu i Bardhe, pored koga se nalazi i napuštena karaula.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comRunice, alpska dolina koje nas je dovela do karaule.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comStena nas gleda…

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comNema pretereno smisla sedeti u mračnoj karauli po sunčanom danu, bolje je sesti na nju i uživati u pogledu.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comOd karaule do vrha Maja Harapit može se stići na dva načina. Prvi je letnja ruta, koja je dosta lakša ali i duža, a vodi preko prevoja Ćafa Peje pa jugo-istočnim grebenom do samog vrha. Logičnija zimska ruta vodi preko velikog kuluara na severo-istočnim padinama vrha, koji izlazi na plato ispod same severne strane ogromne krečnjačke kupe koju formira vrh. Odatle je moguće traverzirati ka letnjoj ruti (jugo-istočnom grebenu) ili iskoristiti još jedan manji i strmiji kuluar uz samu stenu i izaći direktno na greben ispod samog vrha. Mi smo se opredelili za ovu drugu varijantu. Delovala nam je kao izazovnija, ali i brža za uspon.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comRuta kojom smo se popeli na vrh (deo od karaule).

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comNe znam tačno kada je vojska Albanije napustila letnju karaulu iznad Runica. Sudeći po tome koliko je objekat propao, to je sigurno bilo pre 20-ak ili više godina. Nekada letnja karaula je danas verovatno letnja štala koju koriste pastiri, bar sudeći prema onome što smo zatekli unutra. Bilo kako bilo u zimskim danima i dalje može da posluži kao odlično sklonište od vetra i vremenskih nepogoda.

Krenuli smo oko 05h, pod svetlima lampi. Penjući se pešaka kroz prvi kuluar propao sam 40-50cm kroz izuzetno nestabilan sloj snega, skriven ispod sloja dobro naleglog snega. U prevodu, nije bilo pitanje da li će se ovde desiti lavina, nego kada. Kuluar je inače fantastičan za skijanje, maksimalni nagib oko 40 stepeni, a dovoljna širina u svim delovima. Međutim, odmah nam je bilo jasno da od skijanja nema ništa, jer bi pritisak skija u zaokretima lagano mogao da pokrene lavinu. Put je dalje vodio levo (južno) preko valovitog platoa ispod samog vrha sve do sledećeg kuluara. Tu negde smo i odlučili da nam skije dalje neće biti od velike koristi, jer je uspon suviše strm, a s obzirom da nema velike visinske razlike do vrha, ni za spuštanje nam neće puno značiti. Drugi kuluar je manji, ali dosta strmiji i tvrđi pa su alatke za led znatno olakšale stvari.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comUspon uz prvi kuluar koji vodi do platoa ispod severne stene vrha Maja Harapit.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comRade Vladimir, na izlasku iz kuluara. Polako se pojavljuje prva svetlost…

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comU jednom trenutku smo shvatili da nema smisla nastavljati uspon sa skijama, pa smo nastavili pešaka. Tada se već dovoljno razdanilo da možemo videti jasno Maja Harapit kao i naš put do njega.

Penjali smo nenavezani, pa je malo eksponiranosti kuluara itekako prijalo da “zagreje” krv. Vrlo brzo smo izašli na greben koji nas je odveo pravo do vrha. Dolina Tet, zid ispod nas, cele Prokletije, apsolutno sve je izgledalo savršeno! Gledam sa vrha ka zapadu i ne mogu da verujem koliko tu ima lepih vrhova koje nikada nisam ni video… Prokletije su stvarno jedinstvene i nigde se ne osećam tako blizu prirodu. Desetak dana posle ove ture sam bio u Alpima, u masivu Mon Blana, i sve je to još impozantnije, ali fali taj osećaj izlovanosti i udaljenosti. Na Prokletijama znaš da si sam u svojim rukama, znaš da nema mobilnog signala, nema helikoptera, nema ničega, samo priroda i ti. Sve to tera čoveka da bolje planira, da se više posveti organizaciji, ali ja zato i nagrada veća.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comDrugi, strmiji kuluar.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comNa grebenu, sasvim blizu vrha Maja Harapit 2217m. Sa druge strane ovog grebena je jedan od najvećih „big wall-ova“ Balkana i naravno dolina Tet u pozadini.

© Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.com3. mart 2019 – posle nešto više od 3h uspona konačno smo bili na vrhu Maja Harapit

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comPogled ka najvišem vrhu Prokletija i ostalim vrhovima grupe Popluks. Čitava grupa je dobila ime po Popluksu, a ne po Jezerskom vrhu koji je najviši. Verovatni razlog za to je činjenica da iz doline Tet upravo Popluks izgleda kao najdominantniji vrh i svojom pozicijom zaklanja Jezerski vrh ( Maja Jezerce 2694)

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comU povratku abzajlujemo strmiji kuluar kako bi se što pre spustili.

 

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comMaja Harapit 2217m

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comMaja Harapit? Liči, ali ipak nije. Na fotografiji je vrh Maja Stogut 2242m, još jedan skriveni biser Prokletija.

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comMatija, Rade i ja, trojka koja je popela Maja Harapit.

Ostali bi mi na vrhu duže, ali čekao nas je dug put…Vratili smo se istim putem. Propisno nas je izmorio povratak do Vusanja (oko 14km), ali osmeh na licu je bio jači od umora. Stigli smo do auta pre mraka i pozurili na gusinjske ćevape, ozbiljno su nam trebali. Duša mi je bila puna, a telo je platilo ceh. Kući sam se vratio mrtav bolestan, završio na antibioticima, palac na nozi mi je iz nekog razloga dobio crnu boju, ali vredelo je, nije to visoka cena za lepotu koju sam doživeo!

Maja Harapit © Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.comTradicionalno uspone u ovom kraju Prokletija završavamo sa ćevapima u Gusinju.

[Trek sa uspona stiže uskoro]

Tekst i fotografije © Dimitrije Ostojić 2019

Read More

© Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.com

Šar planina: Brezovica free ride

© Dimitrije Ostojic / www.dimitrijeostojic.com

U jednoj od predhodnih tema konstatovao sam da je Šara jako dobra za free ride skijanje. Dve godine kasnije i nekoliko poseta bilo je dovoljno da shvatim da su moje reči bile preblage. Šara je u stvari ludilo od planine, raj za turno i fri rajd (slobodne?!) skijaše. Usudiću se da kažem da na Balkanu za ove vidove zimske rekreacije nema bolje planine, a obišao sam ih dosta.
Nije ni čudo da mi je jedna od najboljih zimskih avantura u 2018. godini upravo bila na Brezovici. Za nekoliko dana, između 15-18. februara , uspeli smo da “spustimo” dosta padina, dobro se družimo i neplanirano odradimo jedan od lepših turno uspona (i spustova) ikad, uspon na vrh Bistra!

(више…)

Read More

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Šar Planina

Šar Planina – Brezovica, nekada omiljeni ski centar ozbiljnih skijaša i takmičara, danas zaboravljen od strane onih koji su ga pre 1999. najviše posećivali. Posle puno godina vratio sam se na Šaru i sada mi samo nije jasno šta sam čekao ovoliko dugo. Brezovica i dalje radi. Istina žičare su malo zastarele za današnje standarde, objekti ne baš najnoviji, ali sve je to pristojno i suštinski ski-centar funkcioniše normalno. Nego, glupo je ići na Brezovicu da bi se samo vozili po stazama, jer ova planina je izmišljena za free ride ili ti skijanje van uređenih staza. Gde god pogledate možete neći neku dobru „liniju“ za spuštanje…Ima svega, od blagih i strmih padina, šumica, pa do prelepih kuluara. Ovo nije odlika samo Brezovice, već manje-više cele Šar-planine. Zahvaljujući visini, ali i dobroj klimi, snega uglavnom ima tokom cele sezone. Kad smo kod visine, skijalište se prostire od 900 metara nadmorske visine sve do 2500, to jest do najvišeg vrha – Piribreg (2524 m.). Do Piribrega vodi žičara, koja godinama ne radi, ali to i nije neki problem jer je ovaj, kao i svi okolni vrhovi, lako dostupan skijašima, pešacima ili još bolje na turno skijama. To je upravo i jedna od boljih osobina Brezovice – sve je lako dostupno.

Znam da većinu ljudi brine bezbednost i da je to glavni razlog zašto posle rata ne idu tamo. U realnosti na Brezovici nema nikakvih problema i nema razloga za brigu. Svi ljudi koji rade u ski centru, od žičara do hotela i kafića su Srbi. Obližnje selo Brezovica kao i Štrpce su takođe Srpske enklave i mogu poslužiti kao alternativa za smeštaj ukoliko su svi objekti na samom ski centru puni. Do Štrpca i Brezovice postoje svakodnevne autobuske linije iz Beograda, ali je moguće doći i automobilom.

Ako ste free ride skijaš ili border opasnost o kojoj stvarno trebate da brinete su lavine. Bez adekvatne opreme i znanja ne krećite u avanture van staza. Šara ima idealne odlične „off piste“ terene, što je često ekvivalent pogodnim terenima za lavine. Naravno, ljudi koji skijaju samo po stazama ne moraju da brinu o ovim stvarima.

Četiri dana, koliko sam bio na Brezovici, bilo je dovoljno za celodnevno skijanje na i van staza, kao i za popodnevne turno uspone na okolne vrhove, ali ova planina ima još puno toga da ponudi. Oprema je spremna, čeka se samo pola metra svežeg snega i eto mene opet tamo. Šta vi čekate ?

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Vrh Ošljak (2212) i njegov  prepoznatljivi  greben, a u pozadini  premoćni vrhovi Prokletija.

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Jedna od free ride arena Šare…U gornjem levom uglu možete videti vrh Crni kamen, visok 2526 metara.

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Evo i mene sa druge strane objektiva. Dosta sam fotkao, vreme je da uživam u snegu. Foto: Marija Subošić

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Gledam u prelepe linije spusta i ljubomoran sam što nisu moje :)

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Kada žičare prestanu sa radom pravo je vreme za uspon turno skijama do obližnjeg vrh-a. Žurimo da stignemo pre zalaska.

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Vrh Piribreg 2523m. (levo) obasjan poslednjim zracima Sunca, trenutak pred zalazak. Na ovoj slici možete videti i veći deo žičara, uključujući i „Velike livade“ (skroz desno) koja se najviše koristi i uvek radi.

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Zalazeće sunce nestaje tačno iznad vrha Koritnik (2393 m), dok je dalje u pozadinii i nešto levo može videti i planina Gjalica (2485 m). Obe planine su u Albaniji, Gjalica u potpunosti, dok je Koritnik na samoj granici.

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Posle lagane turno ture do vrha Crna Čuka (ili „Kanta“ zbog metalne kante na vrhu) uživamo u zalasku.

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Ostrvica (levo) 2092 m, jedan od najsevernijih vrhova Šarskih planina. Duboko u pozadini, sa druge strane Metohijske kotline, uzdižu se moćne Prokletije. 

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Napušteni planinarski dom „Stojkova kuća“, nekada jedan od simbola Brezovice.

Šar Planina, Kosovo i Metohija © www.dimitrijeostojic.com

Hotel „Molika“ – najveći  ugostiteljski objekat na ski centru Brezovica.

 

Tekst i fotografije © Dimitrije Ostojić 2017

Read More

© www.dimitrijeostojic.com

Kanjon Međurečki Potok

Medjurecki Potok canyon, Montenegro 2016. © www.dimitrijeostojic.com

Kanjoning. Čuli ste za ovu relativno mladu outdoor disciplinu? Ako niste sledi kratko objašnjenje…Kanjoning je aktivnost u kojoj je cilj proći kroz kanjon ili neki njegov deo, od vrha ka dnu. Obično se ne radi o velikim kanjonima pored kojih prolaze putevi ili u kojima može normalno da se pešači, već o malim, skrivenim usecima koje prave planinski potoci ili manje reke. Ovakvi kanjoni su često puni velikih vodopada, vartikalnih odseka, kaskada, bazena i drugih oblika koje je voda hiljadama godina klesala u steni. Sve ove vodene i stenovite prepreke predstavljaju izazov, pa je kanjoning prava avanturistička disciplina koja pored hodanja, skakanja i plivanja, podrazumeva i spuštanje niz uže (tzv. abzajling) kao i još neke tehnike pozajmljene iz „vertiklanih“ sportova (speleologija, penjanje i sl.). Naravno, nije za sve kanjone potrebna oprema, neki se prolaze lagano uz šetnju i takođe mogu biti lepi poput kanjona Mrtvice, ali nas prevashodno zanimaju ovi „strmiji“. Ako vam i dalje nije jasno kako to izgleda, posle celog teksta i svih fotografija stvari će biti malo jasnije.

(више…)

Read More

materhorn_ostojic_1920

Matterhorn

© Dimitrije Ostojic

Materhorn je jedan od najviših i za penjanje tehnički najtežih vrhova Alpa. Nalazi se na granici izmedju Italije i Švajcarske i visok je 4478 metara. Zbog svog neverovatnog piramidalnog oblika postao je simbol Alpa i Švajcarske, a njegov oblik možete videti na ambalaži mnogih švajcarskih čokolada…Hiljade ljudi svake godine pokuša da ga popne ili samo dodje da mu se divi. Ukratko – Materhorn je veličanstven i zastrašujući u isto vreme!

(више…)

Read More